Za pojedine zemlje, vojni ili politički poraz je toliko nepodnošljiv i ponižavajući da će učiniti sve kako bi promijenile ono što smatraju nepravednim međunarodnim poretkom. Jedna takva revizionistička sila je bio Egipat, koji je bio odlučan da preinači svoj poraz od Izraela 1967. i povrati Sinajsko poluostrvo. To su na kraju i ostvarili, ali tek nakon što je predsjednik Anvar Sadat tokom posjeta Izraelu prihvatio strategiju mira. Međutim, najzloglasniji primjer je Njemačka 1930-ih godina, koja je sistematski podrivala evropski poredak nastao nakon I svjetskog rata.
Istorija pokazuje da revizionističke sile mogu biti disciplinovane na dva načina. Može im se suprotstaviti jednakom snagom, poput one koja je omogućila evropskim konzervativnim silama da poraze
Napoleona 1815. i saveznicima da poraze Njemačku u II svjetskom ratu. Ili mogu doći do granica svoje vojne i ekonomske snage, kao što je to bio slučaj sa SSSR-om u vrijeme njegovog raspada.
U tom trenutku, zemlja ima izbor. Može, kao što je to učinila Njemačka, da odluči da prihvati međunarodni poredak. Ili može da krene putem za koji se odlučila Rusija predsjednika Putina i razvije novu strategiju revanšizma - u ovom slučaju da preinači poredak nastao nakon poraza SSSR-a u Hladnom ratu.
Mada je Putin nesumnjivo glavni pokretač ove strategije, dodatno ju je podstakla težnja Ukrajine za bližim vezama sa EU - što je potez koji Evropa i SAD generalno pozdravljaju. Putin je znao da za podrivanje tih napora može iskoristiti podjele duž etničkih i vjerskih linija u Ukrajini (istočni regionu su većinom ruski i pravoslavni i lojalni su Kremlju). Izgleda da je Evropa potcijenila odlučnost Rusije da ostvari ono što smatra suštinskim interesom u Ukrajini.
U borbi za uticaj u Ukrajini, Putin ne može sebi priuštiti poraz. Za Zapad, princip da se granice ne ucrtavaju na silu je od ključnog političkog značaja - i zaista to je osnova civilizovanog svjetskog poretka. Međutim, i SAD i Evropa su jasno stavile do znanja da suverenitet Ukrajine nije vrijedan stradanja, a EU čak nije sklona ni da slijedi SAD u nametanju oštrijih sankcija.
Putin je aneksijom Krima stekao prednost na početku krize. Sada u istočnom ukrajinskom regionu Donbas, on vješto primorava podijeljeni i rizika svjesni Zapad da bira između rata i prilagođavanja. I mada nijedna od te dvije opcije nije naročito privlačna, opasnosti rata sa Rusijom ne mogu biti precijenjene. Na kraju krajeva u tom sukobu obje strane bi posjedovale veliki nuklearni arsenal. Zbog toga, kao što je nedavno rekao ser Adrijan Bredšou, drugi u komandnom lancu NATO-a, rat može doći u obzir samo ako Rusija napadne neku NATO državu - što je malo vjerovatno da će Putin uraditi, čak i ukoliko pojača svoje provokacije, uključujući i prekogranične otmice. Čak i tada bilo bi razloga za oklijevanje.
Averzija zapadnih sila prema ratu je rizična sama po sebi. To što Rusija otvoreno ignoriše Memorandum iz Budimpešte 1994 - u kojem su ona, SAD i Britanija obećale da će teritorijalni integritet Ukrajine biti poštovan ako preda svoje nuklearno oružje - šalje opasnu poruku nuklearnim državama poput Irana, Sjeverne Koreje, Indije i Pakistana. One znaju da bi Ukrajina, da je imala nuklearke, gotovo sigurno i dalje imala Krim.
Ipak, malo je vjerovatno da će se stav Zapada prema ratu u Ukrajini promijeniti. A sankcije, iako su pogodile rusku ekonomiju, ispostavile su se kao neadekvatne za slamanje Putinove volje. To ostavlja samo prilagođavanje - što praktično znači da se da legitimitet polaganju prava Kremlja da upravlja Ukrajinom i, možda, ostatkom „bliskog susjedstva.“
Prema tom scenariju, Rusija ne bi pokušala da direktno vlada Ukrajinom već bi tražila da se Kijev uzdrži od ulaska u neprijateljske blokove i saveze. Kao što je tadašnji predsjednik Dmitrij Medvedev rekao 2008, „nijedna država ne bi bila srećna što se njenim granicama približava vojni blok kojem ne pripada.“ Ako Zapad pristane na ovu ključnu tačku, Putin će željeti da okonča trenutni rat, koji ruska ekonomija žestoko gubi.
Međutim, kriza koju podstiče Kremlj, ne bi bila gotova. Putinova revizionstička agenda se proteže daleko od Ukrajine da bi obuhvatila „finlandizaciju“ drugih obližnjih država, uključujući članice EU Mađarsku i Rumuniju.
Da bi zaustavili Putinovo opasno balansiranje na ivici rata, zapadni lideri će morati da nađu način da započnu stratešku saradnju sa Rusijom. Moraju smisliti veliku nagodbu za mir koji će se baviti fundamentalnim pitanjima koja se odnose na globalne bezbjednosne norme i kontrolu oružja, što je do sada kočilo takvu saradnju.
Rusija, naravno, više nije globalna supersila. Međutim, ona i dalje ima zvanje i karakteristike velike sile: bogatu kulturu i istoriju, veliku površinu, velike nuklearne kapacitete, jak uticaj širom Evroazije i kapacitet da utiče na mnoge sukobe. Bilo kakva realistična velika nagodba bi morala ovo imati u vidu.
Što se tiče Ukrajine, teško je definisati put naprijed - naročito zbog sukobljenih iskustava tampon država u prošlosti. Kajzer Vilhelm II je napao neutralnu Belgiju da bi započeo II svjetski rat. Hitler je progutao Austriju i Čehoslovačku kad mu je odgovaralo, ali neutralnost Austrije nakon 1955. je bila dovoljna da zadovolji dva hladnoratovska bloka, a sada je dio EU.
Slično tome, Jordan je od 1967. bio neformalna tampon država između Izraela i ostatka arapskog svijeta. Bilo kakva buduća palestinska država bi morala da zauzme sličan položaj, jer Izrael nikad ne bi prihvatio njeno pristupanje nekom neprijateljskom vojnom savezu.
Francusko-njemački plan za Ukrajinu poziva na demilitarizovanu zonu između snaga vlade i separatista, i dodjeljivanje onoga što je francuski predsjednik Fransoa Oland definisao kao „prilično jaku“ autonomiju rusofonim istočnim oblastima. Drugim riječima, on ispunjava rusku viziju federalizovane Ukrajine, pri čemu bi istok, orijentisan prema Rusiji, imao riječ u spoljnim poslovima i bezbjednosnim pitanjima.
Međutim, ne može se računati da bi takav plan obuzdao Putinove šire revizionističke ambicije. To može samo jedinstveni i riješeni Zapad.
Bonus video:
