Himna je u starih Grka bila svečana pjesma kojom su slavili junake, bogove ili prirodu, najčešće uz prebiranje žica na kitari. A taj instrument je, kažu, sklepao starogrčki bog Hermes, poznatiji kao Zevsov poštar. Ubio je kornjaču, pa potom i nekoliko goveda, razapeo preko šupljine oklopa goveđa crijeva - i eto kitare, pramajke instrumenta na kojem je mnogo kasnije crnoputi ljevoruki gutarista Džimi Hendriks odsvirao najstrašniju verziju neke himne.
Himnama su se u milenujumima hrišćanstva slavili sveci i veličao njihov bog. Postoje čak i himne tugovanke. Sve što je pjevano sa svečanom, svetom namjerom, od psalma do ditiramba, može se nazvati himnom. Posebnu podvrstu čine pjesničke himne, koje su, otcijepljene od melodije, bile bliske odama, pjesmama koje slave sve i svašta.
Nacionalne himne takođe nisu posebno nova pojava. Tekst japanske himne je napisan 905. godine, a muzika skoro 1000 godina kasnije. Holandska himna kao jedinstvo teksta i muzike nastala je krajem XVI i početkom XVII vijeka.
Himna kao opijum
Posljednja dva vijeka proteklog milenijuma donijela su epidemijsko širenje svečanih pjesama himničnog karaktera. Tako su svoje himne dobile države, korporacije, udruženja, klubovi, partije.
Među himnama ima pravih šampiona. Melodija britanske himne, okićena različitim tekstovima, pustila je svojedobno korijen u Danskoj, Pruskoj pa i na Havajima. Njemačka republika je poslije Prvog svjetskog rata preuzela melodiju austrougarske carske himne. Dakle, pozajmice i uvozno-izvozna himnička djelatnost nisu tako rijetki.
Nama najbliži primjer zajedničke upotrebe himne jeste jugoslovenska himna „Hej, Sloveni“ koja je imala melodiju poljske himne „Mazurka Dombrovskog“, ali se u tekstu naslonila na panslovensku himnu koja je prvobitno bila namijenjena nacionalnom buđenju u Slovačkoj - Hej, Slovaci. Dakle, moglo se desiti da neki britanski podanik padne u patriotski zanos kada čuje havajsku himnu ili da nekom Poljaku zavlaže oči pred utakmicu jugoslovenske reprezentacije.
Himne su ritualni melodijsko-tekstualni kodovi u kojima podanici slave vladara, državu i njenu nesumljivu veličinu. Patriotska mobilizacija himnom je smrtno ozbiljna. Ona najčešće uspijeva kada svi članovi zajednice prođu kroz isto patriotsko školovanje.
Kad himna kune
Pitao sam se zašto me himne koje države nazivaju majkama, lijepim njihovim, ili od boga traže pravdu samo za svoj rod na mene ne ostavljaju nikakav utisak. Vjerovatno zato što sam kao dječak prepunio svoju duševnu posudu himničnom patetikom „Hej, Sloveni“, a potom morao uvidjeti da su milioni mojih vršnjaka promijenili predmet ljubavi kao što se mijenja iznošena košulja. Ti prokletnici - pošto ih je himna stihom „proklet bio izdajica svoje domovine“ unaprijed obilježila, nisu zaista osjećali to što su tvrdili da osjećaju u svom jugoslovenskom patriotskom kreveljenju. S druge strane, slom Jugoslavije je u stvari bila velika izdaja i u drugom smjeru - država i njene elite su izdali građane više nego što su građani izdali državu. Iskustvo mi kaže: Zdravo je ne vjerovati himnama. Država koja od tebe traži dušu najčešće je bezdušna.
„Marširaj naprijed, draga majko Etiopijo!“ ili „Koračaj naprijed, lijepa, srećna Australijo“. „Moja rodna zemlja, moja sreća, moja radost“, pjevaju Estonci. U sultanatima se slavi sultan. Meni sve to izgleda kao festival u San Remu organizovan isključivo za nacionaliste. Patetika šlagera natopljena ideologijom bezuslovne ljubavi. Neke himne su pomalo prijeteće: U Paragvaju pjevaju - Republika ili smrt! Urugvaj nudi sličan izbor - Otadžbina ili smrt.
Balkan nije ništa drukčiji, uklapa se u bjelosvjetski trend. Prizivanje božije milosti, stare slave i izlivi ljubavi.
Patriotizam otpora
Problem sa himnama je ponekad poprilično banalan - negdje se veći ili manji broj državljana iz ovog ili onog razloga ne može do kraja poistovjetiti sa svojom himnom. Šta onda? Država ima dva puta. Da poveća participativnost u procesu definisanja državnih simbola. Ili da ih pod prijetnjom nametne.
Postjugoslovenski mentalni sklop redovno je bliži drugom rješenju.
Lako nam je zamisliti sljedeći prizor: Na prve zvuke himne jedan čovjek, sav ushićen, đipi na noge lagane, stavlja ruku na grudi kao paćenik kojeg je zdrmalo srce i pjeva. A drugi, odmah do njega, ostaje da sjedi i češka jajca. Ne ide to tako, smatra Vlada. I ovaj drugi mora, makar poboden mamuzom moguće kazne, da đipi. Inače ga patriotsko pravosuđe ima oglobiti sa 2.000 eura. Ovdje mi pada na pamet potez crnoputih igrača američkog fudbala koji su u znak protesta protiv rasne diskriminacije i policijskog nasilja nad crncima, za vrijeme intoniranja himne pred očima miliona Amerikanaca kleknuli. Predsjednik Tramp se odmah javio, tviteraški, dakako, i ponudio rješenje - ko kleči neka ga šutnu. Kao i uvijek, Trampova rješenja dobro odzvanjaju u dušama dinarske rase. Ako si nezadovoljan zemljom, ne smiješ to da iskaljuješ na himni. Ali u Sjedinjenim Američkim Državama postoje i oni političari koji javno kažu da ne mogu zamisliti šta bi bolje odražavalo američki karakter od protesta protiv diskriminacije uz američku himnu.
Crnogorski pistolsi
Represivna logika je naprosto pomalo budalasta. Državni organi maltretiraju ljude zbog njihovog porijekla, izgleda ili bilo koje osobine koja se ne uklapa u većinski kliše. A ti maltretirani ljudi ima da stanu mirno i da pjevaju himnu, slaveći dotičnu zemlju. To je možda moglo da prođe u zemljama ozloglašenih diktatora. Savremeno pravo na izražavanje stava uključuje i nepoštovanje državne patetike.
Ako se upodobljivanje na ovaj način nastavi mnogo je vjerovatnije da će neki momci doći na ideju da zapjevaju, bolje rečeno da zaurlaju:
God save the queen The fascist regime They made you a moron A potential H bomb
Džoni Roten, član Seks pistolsa, rekao je poslije burnih reakcija na ovu verziju britanske himne da nije napisao tu stvar jer mrzi englesku rasu, već zato što je voli, ali mu smrdi to što je zlostavljaju… Bilo je to prije četrdesetak godina.
Šta ako se pojave neki crnogorski Seks pistolsi? Da se podgorička vladajuća većina pita danas bi oni po hitnom postupku završili u Spužu. Mnogo brže nego ubice novinara i šverceri kokainom, cigaretama i ostalom sićom.
Države koje sankcionišu ironičnu pa i gnjevnu distancu prema svojim simbolima i himnama nemaju dovoljno samopouzdanja. Ako ih ugrožava neko ko češe jajca dok se intonira himna, onda te države imaju mnogo veći problem od nepoštivanja himne. Postrojavanje uz himnu koje se iznudi novčanim kaznama ne podstiče patriotizam već mimikriju. Tako postrojeni ljudi će jednom, ako budu većina, postrojavati one druge. Uz drugu melodiju.
Možda će onaj nevoljnik što je češkao jajca i da ustane pod pretnjom. Ali on nikada na zvuke himne neće osjetiti ništa drugo osim svraba u predjelu abdomena.
Pistolsi bi rekli: Never Mind the Bollocks!
Bonus video:
