Nekada su smatrali da solidno predviđam ishode izbora, kako u Velikoj Britaniji, tako i u svijetu. Pa, nekada sam bio predsjednik partije.
Sada mogu otkriti tajnu svog metoda. Taj metod nije bio zasnovan ni na kakvoj posebnoj insajderskoj političkoj informaciji. Nisam imao čarobni algoritam koji povezuje ekonomske faktore s namjerama biračkog tijela - mada mi se čini da se osjeća neka korelacija između neto prihoda pojedinca i toga kako on obično glasa. Ipak, moj sopstveni metod, koji i sada primjenjujem, ispostavio se sigurnijim nego kopanje po političkim njedrima svake izborne jedinice. Taj moj metod nije naročito komplikovan: pratim kladionice. Njihov neprocjenjivi značaj postao je očigledan nakon škotskog referenduma o nezavisnosti u septembru prošle godine. Dva dana prije brojanja glasova, kladioničari su davali prednost igračima koji su stavljali uloge na škotsko NE nezavisnosti. I, pogodite kako je glasala Škotska?
Moj metod je uglavnom zasnovan na zapažanju da ćete teško naći siromašnog kladioničara. Zato sam i koristio čuvenu rečenicu američkog pisca Dejmona Ranona: “Suština trke nije uvijek brzina, ni suština bitke nije uvijek snaga, ali sve je sve to ulog.”
Problem je trenutno u tome što su britanski opšti izbori (u maju) već preblizu. Kladioničari zbog toga predlažu kvote 2:5 da nijedna partija neće osvojiti većinu i 10:11 da će najviše mjesta dobiti laburisti ili torijevci. Zato ne mogu predvidjeti konačni rezultat kao, uostalom, ni vladari svijeta iz londonskog Sitija koji se uvijek nerviraju kada se suoče sa političkom neopredijeljenošću.
Prvo, kao i u mnogim drugim demokratskim zemljama, podrška dvjema glavnim partijama u Velikoj Britaniji opada. Kada sam se prvi put zainteresovao za politiku, prije skoro 50 godina, laburisti i konzervativci dobijali su više od 90% glasova birača. U maju će njihov ukupni dio biti 65-70%. Za to postoji nekoliko razloga. Jedan od njih je smanjenje tradicionalne radničke klase i povećanje broja bogatije srednje klase, što je izazvano promjenama u oblasti stanovanja i zaposlenosti. Članstvo u sindikatima i zaposlenost u državnom sektoru opadaju. Broj ljudi koji ulaze u političke partije naglo je opao zahvaljujući nestanku ideološke identifikacije sa lijevima i desnima.
Tome dodajte rast populističkih i nacionalističkih partija u Velikoj Britaniji, što je dijelom posljedica političke i ekonomske otuđenosti izazvane globalizacijom i ekonomskim problemima, pa ćete dobiti laburiste i torijevce u neprestanoj borbi za biračko tijelo koje se neprestano smanjuje. Posljednje ankete pokazuju podršku od 34% laburistima i 32% podrške torijevcima. Popularnost laburista smanjivala se od 30-ih godina pa do nekoliko godina unazad; torijevci su zapeli na 30%.
Jedan broj faktora još više otežava prognoziranje rezultata. Prvo, izborni sistem izrazito ide u korist laburista. Za izbor poslanika-torijevca trebaće više glasova nego za laburistu, zbog prevelike zastupljenosti urbane Engleske i nekih djelova zemlje sa laburističkom većinom. Najzad, stručnjaci su izračunali da je torijevcima potrebno da pobijede sa 4% glasova više kako bi dobili većinu mjesta.
Drugo, protivnici imigracije i evropskih integracija, Partija nezavisnosti V. Britanije (UKIP), uzima torijevcima više glasova - moguće skoro 1,5 puta više - nego laburistima. Izgleda da je podrška UKIP-u već premašila svoj maksimum i da je partija već izgubila dio svojih pređašnjih birača. Ipak, niko zaista ne zna koliki pad UKIP-a će dati šanse torijevcima.
Treće, s one strane plota, Škotska narodna partija (SNP), po svemu sudeći privlači veći broj nekadašnjih pristalica laburista. Mnogi birači iz radničke klase u Zapadnoj Škotskoj, koji su glasali za SNP na izborima za škotski parlament, vratiće se laburistima na opštim britanskim izborima. Ipak, neki smatraju da je ta računica narušena jer laburisti doživljavaju svoje pritsalice kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Ed Milibend, lider laburista u Škotskoj izgleda je neomiljen koliko i njegov kolega torijevac - premijer Dejvid Kameron.
Liderstvo je oblast u kojoj su torijevci izborili prednost, barem sudeći po anketama. Oni imaju suštinsku prednost u ekonomskim pitanjima, a podaci potvrđuju tvrdnje partije da obnova rasta i zaposlenost, uz mali procenat inflacije, trenutno zemlji donose korist. Torijevci će svesrdno raditi na ekonomiji, kao što su činili i 1992. kada su posljednji put ubjedljivo pobijedili na izborima. Laburisti će sa svoje strane nastojati da drže pažnju birača na pitanjima koja se smatraju otrovnim za vladu - npr. Nacionalna služba zdravstvene zaštite. Uzimajući u obzir da je kampanja već počela, niko ne smije očekivati da će se glavni protagonisti mnogo udaljavati od onih na koje su se već oslonili.
Šta će se desiti ako rezultat bude odgovarao ulozima kladioničara? Pred nama je mjesec pokušaja da se napravi koalicija od nevjerovanih alijansi; mogu biti održani još jedni izbori (uz pretpostavku da parlament može da promijeni zakon koji mu daje petogodišnji mandat).
Nadam se da do toga neće doći i da će, kada se slegne prašina nakon bitke, Kameron ostati posljednji koji je preživio - što i zaslužuje. Ipak, prije nego zaigram na to, poslušaću šta kažu kladioničari.
Bonus video:
