Red za (jeftine) pozorišne karte ispred Jugoslovenskog dramskog u Beogradu jedan je od onih događaja koji na lijep način “začude” posmatrača. Kažem “začude”, jer živimo vrijeme koje sugeriše opasni konsenzus o nepotrebnosti tzv. kulture. Ali, kada vidite redove dugačke desetinama metara, a nisu devedesete i ne čeka se jeftini hljeb, ili famozne sindikalne kobasice, eto, da uvažimo onu popularnu retoričku dilemu - Šekspir ili kobasice - ovaj put, ipak, Šekspir - onda to djeluje sasvim OK. I više od toga. Ako shvatite da vam se dok ste gledali tu fotografiju pojavio osmjeh na licu znate o čemu govorim.
Jer, to je važno pitanje za svaku zajednicu. Da li je kultura prostor u kome će frustrirani nacionalni radenici ispunjavati utripovane “istorijske misije”, ili, naprosto prostor ličnog i presudnog samopropitivanja? Koje je generirano veličanstvenim/neuhvatljivim principima igre koja se zove umjetnost. Na žalost većina crnogorskih pisaca ne umije da vam kaže ništa o onome što pišu, ali mogu da vezu koliko god treba o aktuelnoj suituaciji, o političkim procesima, o tzv. identitetskim pitanjima...
To zvuči kao prokletstvo: zemlja gdje pisci najradije pričaju o istoriji, a popovi o geografiji. Pa kad na takvu kulturu dodate fascinaciju Putinom, Milom ili Vučićem dobijate autentičan pakao. Vladika hercegovački koji je pomenuo Sutorinu “zapalio” je domaću javnost. Evo, ni Milovom prijatelju Dodiku ne bi bilo mrzno da se dokopa malo mora. Ipak, bolje da proba sa Krimom. Drugi vladika objašnjava da je Kosovo srce Crne Gore, pri čemu niko nikada nije nacrtao mapu koja to potvrđuje. Pa vjerujte vladikama...
Na ovo se naslanja jedan detalj koji aktuelni kritičari zapada / domaći putinoljupci, pretjerano lako zaboravljaju. Kultura Zapada počiva na samorefleksiji koja porađa kritički duh. Zahvaljujući tome u takvim kulturama/ takvoj kulturi moguć je Čomski. Ili Hakim Bej. U ruskoj kulturi Čomski bi bio čitan tek nakon nekoliko decenija od sibirskog progonstva ili smrti u kakvoj Kolimi... Suština je u tome: neke kulture počivaju na diktatu, neke na samodefinisanju. Nije teško naslutiti koji politički modusi se rađaju iz ovakvih pretpostavki.
Ali, vratimo se onim redovima ispred pozorišta. Zašto nešto slično, bar u dogledno vrijeme, nećemo dočekati u miloj nam i ponosnoj Gori Crnoj? A nije bilo tako davno - kada smo sličan događaj imali i ovdje: sjećate se edicije Vijesti “XX vijek” i omanjeg mitinga - bilo se skupilo više ljudi nego na nedavnim protestima protiv Tačija - onih koji toga jutra nisu uspjeli doći do svoga primjerka Imena ruže. Ili, sedam dana kasnije - Majstora i Margarite.
Možda dio odgovora o tragičnoj uspavanosti crnogorske kulturne scene leži u jednom zanimljivom detalju. Naime, nakon nove premijere u Crnogorskom narodnom, osvanuo je tekst u beogradskoj Politici.
Ugledna pozorišna hroničarka Politike potegla je put do Podgorice da, specijalno za najstariji dnevnik na Balkanu, napiše tekst o premijeri “Urnebesne komedije” Dušana Kovačevića u režiji mladog Veljka Mićunovića. Taj tekst se doima kao (plaćeni) propagandni materijal za CNP. Biraju se riječi hvale za programsku politiku nacionalnog teatra, za upravnika-vizionara, za mladog reditelja... Čak čitamo da je sam Kovačević, kako kaže potpisnica teksta, “prema podgoričkim medijima” kazao da je ovo najbolja predstava koju je vidio ikada (!?). No, uprkos svemu tome, uprkos činjenici da samo neki autori i neke predstave u našem nacionalnom teatru imaju ovu vrstu medijske podrške, da li možete da zamislite redove kao one u Beogradu ispred Crnogorskog narodnog? Ne možete, naravno. Probajte da odgovorite na pitanje - zašto. Biće vam mnogo toga jasnije.
Tamo gdje život liči na jeftini teatar, izgleda da za teatar ne ostaje ništa. Osim taštine.
Bonus video:
