Razvoj političke situacije u Istočnoj Evropi posle sloma Sovjetskog Saveza već godinama teče poprilično nepredvidivo. Dok je za vrijeme Hladnog rata postojala jedna vrsta ravnoteže straha, a između NATO-a i Varšavskog pakta vladali stabilni odnosi, karakteristika današnjega doba je sve veći rast napetosti između nekadašnjih konkurenata za vlast nad svijetom: jer ruski medved već godinama svojim kandžama grebe po komšiluku.
Nezavisne baltičke države, istorijski bitna Gruzija a od 2014. i starteški odlučujuća Ukrajina: sve su to primjeri kako suverene države bivaju izložene prijetnjama, a pojedine i otvoreno vojno napadnute. Da li postoji iko kome, u ovom svjetlu, nije do sada postalo jasno zašto su - posle implozije SSSR - Poljska, Estonija, Letonija i Litvanija brže-bolje uskočile pod vojni kišobran zaštitničkog NATO-a?
Varšavski pakt je bio isključivo vojni savez zemalja pod otvorenom sovjetskom dominacijom. NATO je posve jasno politički savez slobodnih država, sa vojnim sredstvima. Ta dramatična razlika je temelj dugovječnosti NATO-a. I glavni razlog koji Zapadnoj alijansi daje neokrnjenu atraktivnost i za puno drugih zemalja, koje se trude da uđu u njega.
Crna Gora se, posle uspješnog refereduma o nezavisnosti iz maja 2016, odlučila da uđe u NATO. Odlučila se time za Alijansu slobodnih i ravnopravnih država. Njen susjed, Srbija se još nije oslobodila zaljubljenosti u Rusiju. I nikako da se udalji od ruske destruktivne politike, koju javno podržava glasanjima u UN. Šta Srbija od takve svoje spoljno-političke i bezbjednosne orijentacije uopšte može da očekuje?
Kako se nezvanično može čuti: jedan cijeli niz zemalja NATO-a, koje su članice EU, odlučio je da blokira dalje otvarenje poglavlja vezanih za zajedničku spoljnu politiku pri pregovorima o učlanjenju Srbije u EU: jer Beograd svojom pro-moskovskom spoljnom politikom otvaranje tih poglavlja nikako ne može opravdati. A članstvo u EU je za Srbiju, makar službeno, najveći starteški cilj.
Građani Crne Gore su bili puno mudriji u svom iskazu povjerenja prema solidarnosti EU i NATO: kao i njihove jadranske komšije, Hrvatska i Albanija, koje su jasno i logički zaključile da od Rusije ne mogu očekivati ni dobiti ama baš ništa. Jer Rusija svoj spoljno-politički status sile crpi isključivo iz dva faktora: „količine teritorije“ i broja nuklearnih glava. Tu se spisak završava. Van gradskih granica Moskve i St. Petersburga Rusija je jedna siromašna zemlja poluraspale infrastrukture, ogrezla u korupciji, koja jede svo naoko neiscrpno narodno bogatstvo u gasu, nafti i ostalim prirodnim resursima. Vidljivi rezultat te sveopšte pljačke „elita“ nad narodom i državnim resursima je katastrofalni zdravstveni i socijalni sistem Rusije. Raniji sovjetski generali su se u svojim nastupima busali u grudi rečenicom: „Od Sovjetskog Saveza učiti znači učiti pobjeđivati“. Šta je ostalo od te prazne propagandne parole? Šta današnja Rusija, pravna nasljednica SSSR-a, pod Putinovim vođstvom nudi?
Odgovor je vrlo jasan: nepoštovaje suverenosti svih susjednih država, kontinuirane povrede teritorija nezavisnih zemalja (kao što je slučaj u Gruziji od 2008. do danas), i otvorene vojne intervencije, kojima se gazi međunardno pravo (kao u slučaju Ukrajine od 2014. do danas).
Stoga je narod Crne Gore pravilno shvatio da bezbjednost i stabilnost može naći samo u Zapadnoj alijansi: Savezu zajedničkih vrijednosti.
I koliko god da evropska ljevica neprestano kritikuje dominaciju SAD: svidjelo se to kome ili ne - Amerika je vodeća sila ovoga svijeta. Njen demokratski i privredni potencijal je tako veliki da se državama prosto više isplati da se dobrovoljno priključe savezu u kojem je i Amerika nego da se upuste u problematični zagrljaj ruskog medveda, kako to trenutno radi Beograd. Jer, jedino što Srbija od Rusije može da dobije je politička i privredna zavisnost. A obje utemeljene na vojnom ucjenjivanju i iznuđivanju.
Njemačka je, posle poraza u II svjetskom ratu, bila podijeljena. Ta podjela je prevaziđena tek okončanjem postojanja bivšeg DDR-a i povlačenjem ruskih trupa sa teritorije Njemačke u avgustu 1994. Samo koju godinu potom četiri zemlje bivšeg DDR-a su se razvile u moderne ekonomije.
Mržnja prema Americi - koju u posljednje vrijeme opravdavaju stilom vladavine demokratski izabranog predsjednika Donalda Trumpa - sve je samo ne mudra. Temeljno je pogrešna. Posebno što u konkretnom slučaju, ako se pođe od elementarnog shvatanja demokratije, svi moraju da prihvate rezulate slobodnih izbora. Pa i onih, čiji se rezultat ne sviđa bjelosvjetskoj ljevici.
A prednost dobrih odnosa sa vodećom silom ovoga svijeta, velikom američkom nacijom, svaka diplomatija mora da vidi kao jedan od elementarnih postulata svog rada. I da iz tih dobrih odnosa izvuče maksimum koristi za svoju državu.
Za Crnu Goru sve veća integrisanost u Zapad nudi šansu da na političkom, privrednom i socijalnom planu ostvari sopstvene nacionalne ciljeve i prednosti. Kineski investitori, ruski oligarsi i sumnjivi kupci primorskih nekretnina - to je najkraći spisak onoga što Crnoj Gori ne treba: u svim evropskim prijestonicama, kao i u Vašingtonu, odlično se zna ko ih je u Crnu Goru doveo. I zašto. Ono što Crnoj Gori treba su prije svega evropski i američki saveznici, kao i investitori iz demokratskih zemalja - da bi narod Crne Gore napokon osjetio prednosti bezbjednosnih garancija i stabilnost u državi i društvu.
Narod Crne Gore ima pravo na njih. I ima pravo da ih sada i zahtijeva.
Jer, teške povrede Budimpeštanskog memoranduma, kojim se Ukrajina - tada 4. nuklearna sila svijeta - odrekla u rusku korist svog atomskog naoružanja a zauzvrat dobila garancije nepovredivosti svojih granica, temelje i u drugim regionima Evrope - npr. Baltiku - strah od političkog pritiska i vojne ugroženosti od strane Moskve.
Taj gubitak povjerenja je oštetio vjerodostojnost politike Rusije. I to trajno. Bez ovog gubitka povjerenja bi danas slobodna Evropa bila pošteđena konflikta, koji ima sve potencijale da preraste u egzistencijalni.
Autor je generalštabski potpukovnik v.s. i bivši vojni ataše SR Njemačke za Crnu Goru i Srbiju Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
