U Crnoj Gori je potpuno obesmišljen višestranački politički sistem. Na sceni su dangubne prepirke o političkim slobodama, jer partija-siledžija, praktično, ubija sve što se, u vezi sa političkim slobodama, počne začinjati. Partija-siledžija nije tvorac monstruoznih metoda ubijanja Čovjeka. Te metode su odavno poznate, a partija-siledžija ih je dobro izučila i nemilosrdno ih primjenjuje.
Sprega političke moći, novca, službi, kriminogenih struktura i tabloida je samo jedna od mreža političkog (i ne samo političkog) dželata. Sudsko-tužilačko-policijsko-advokatsko-notarska, samo je jedna od njihovih mreža. Partija-siledžija je robovlasnik čitavih divizija robova u školstvu i zdravstvu. Pravnu podlogu za učvršćivanje partije-siledžije vrijedno grade upravo oni koji bi trebalo biti branitelji svih vrsta ljudskih sloboda. Sve čime se partija-siledžija hvališe, velika je laž. Ali, njihov nepotizam, korupcija, organizovani kriminal i strah koji siju, tužna su istina.
Ko se usudi suprotstaviti se partiji-siledžiji, slijedi mu javni linč. Naravno, bez suđenja. U Crnoj Gori čak ne postoje tabloidi. Ono što se tabloidima naziva je monstruozni dželat u službi partije-siledžije. Da li će se jednoga dana dželatima suditi? Hoće, ali dok se to ne desi, njihove žrtve će se ovdje dnevno prebrojavati. Ljudske žrtve u velikim ratovima su manje nego što je, u primitivnim sredinama, sistematsko ubijanje Čovjeka u Čovjeku. Partija-siledžija je Crnu Goru učinila primitivnom, netrpeljivom, te prepunom zavisti, zlobe i ljubomore. Velmože partije-siledžije nijesu obezbijedile sigurnost života, čak ni sebi, kada ne budu bili tu gdje su sada. Šta može onda očekivati običan čovjek?
Gdje je onda problem, ako Crna Gora, ustavno, ima višepartijski sistem? Problem je u tome što Crnom Gorom apsolutno vladaju članovi partije-siledžije, sa svojim satrapima. Pridruženi su im oni koji su se rodili, odrasli, školovali i učili se “višestranačkom sistemu”, koji je uspostavljen glavom i rukom tog istog siledžije. Gdje su i kakvi su oni koji nijesu iz takve partije? Neki su postali klonovi patije-siledžije, a neki su, od silne želje za vladanjem, počeli da liče na političkog siledžiju. Samo se mali broj, još uvijek neuspješno, koprca. Od onih, koji su u vrijeme vladavine partije-siledžije rođeni, odrasli, u njihovim školama školovani i u njihovim uredima zapošljeni, ne može se očekivati da razumiju demokratiju i vladavinu prava.
Od nastanka modernog svijeta njegova razvijenost se mjeri prema količini razvijene inžinjerske pameti. Formula takvog mjerenja je jednostavna - inžinjerska pamet je stvorila svaku novu vrijednost na planeti. Ostale profesije se edukuju, kako bi se ta vrijednost valjano koristila. Humanističke nauke su u funkciji korišćenja inžinjerske pameti, kako bi se sačuvao Čovjek u Čovjeku, te Čovjek u društvu.
Zašto je Amerika vijekovima najmoćnija država na svijetu? Zato što nikome nije prepustila vođstvo u proizvođenju inžinjerske pameti. Male države ne mogu biti Amerika, ali, da bi držale tempo samoodržanja, u prioritetu mora biti inžinjersko školovanje. Da bi ono bilo u prioritetu, mora biti isplativo i motivišuće. U društvima gdje dominiraju inžinjerske profesije, dominira realna ekonomija zasnovana na proizvodnji. U svakom drugom slučaju zavladaće ona špekulativna. Inžinjeri su u Crnoj Gori postali unikati. Nema više ko ni motiku napraviti. Informatiku smatrati inžinjerstvom, opasna je greška. Informatika je samo puko korišćenje već etablirane pismenosti, baš kao što je prije nekoliko decenija to bila obična mašina. Oni koji ne pristaju na podobnost partije-siledžije, bez obzira na njihovu stručnost i kompetativnost, proći će isto kao što prolaze inžinjeri. Nestaće!
Šta se političkim partijama u Crnoj Gori pokazalo isplativim? Primaknuti se partiji-siledžiji, zaposliti sve članove partije i familije, izvjesno vrijeme glumiti da se oni nešto pitaju i, na kraju, biti potrošen kao krpa. Ali, većina članstva tih partija ostaje primaknuta partiji-siledžiji. Jezik za zube - posa’ je posa’! Isplati se - eto tako! I tako na redaljku! Moralno i junački - nema šta! Ima li rješenja? Nužno je od nečega početi, bez obzira što će izlječenje bolesnog društva dugo trajati. Nužno je kreirati novu politiku i politički sistem, u kome neće biti moguće zaposliti bilo koga po partijskoj liniji. Kako?
Treba formirati novu “partiju”, koja bi se npr. zvala “Klub - 100”. To znači: da bi ta “partija” mogla imati samo stotinu članova; da neprekidno bude otvorena za prijem novih članova po osnovu stručnosti i kompetentnosti; a da prijem novih članova podrazumijeva otpust istog broja postojećih, a manje kompetentnih. Ta “partija” bi vodila politiku evropskih vrijednosti, građanske orijentacije i sa odgovornom socijalnom politikom. Kapacitet “partije” Klub - 100 bi bio sasvim dovoljan za vođenje državne politike, ali ne bi imao kapacitet (a ni potrebu) da zaposli bilo kog svog člana. Tako se otvara prostor za zapošljavanje najstručnijih i najkompetentnijih. To je put za prelazak države iz pretpolitičkog (u kome se Crna Gora sada nalazi) u političko društvo, jer će biračko tijelo te “partije” biti politički osviješćeni građani, a ne usko stranačka i šićardžijska masa. Tada će se u Crnoj Gori uspostaviti realno tržište znanja i sposobnosti, umjesto današnjeg špekulativnog i prevarantskog, koje je postalo kolektivni ubica pameti, vrednoće i morala.
Ostaće zapisano da sam idejni tvorac projekta Klub - 100 (ili sličnog naziva), što ne znači da me to preporučuje da budem i njegov član. Pravo na ovu ideju imaju svi građani Crne Gore, osim članova i glasača DPSDP koalicije. Znamo ko su oni. Sami su se diskvalifikovali, jer će oni ostati u ružnom istorijskom pamćenju Crne Gore.
blagoje.grahovac@yahoo.com
Bonus video:
