Da je dramska umjetnost angažovana, društveno i politički uvjerili smo se i premijerom poznatog Brešanovog komada Hamlet u Mrduši Donjoj na pozornici CNP-a, ovih dana. Pozorište je od svog nastanka u antičkoj Grčkoj, imalo društveni značaj u stvaranju duhovne svijesti epohe, koristeći individualno i kolektivno, mitsko ili realno - istorijsko iskustvo. Bilo da je riječ o klasičnoj drami Eshila i Sofokla i tragedijama koje poštuju principe jedinstva radnje i mjesta od vremena aristotelovske Poetike oličene u elizabetanskom pozorištu ili modernom avangardnom pozorištu Artoa, Pirandela ili Brehta koje raskida sa praksom kompozicionog i tematskog jedinstva dramske radnje, u biti je pozorišne umjetnosti njena upućenost na društvena i istorijska zbivanja na žigosanje kroz umjetničku transpoziciju svega što je u društvu, kulturi ili istoriji dramatično i paradoksalno.
Kako se ideološki obrasci i kako se uopšte duh primitivizma osnažen političkom voljom odražavaju na čovjeka i način njegovog življenja, uključujući i najviše oblike duhovnosti i kulture, živopisno i jednostavno predstavljeno je ovim Brešanovim tekstom. No, poruka teksta drame ni danas nije manje važna nego u vremenu kada je nastala. Upravljanje kulturom iz središta onoga što je (ne)kultura, sa (ne)svjesnom namjerom da se sve što je kultura sroza do nivoa osrednjosti i prosječnosti. Da se demaskira - otkrije lice i još više naličje, pojava i kroz najfiniju ironiju pokaže da je vladajući svjetonazor u osnovi prije smiješan nego ozbiljan, više komičan nego tragičan. Autoritarni režimi imaju moć prerušavanja u naivni oblik kobajagi demokratije. Pokazuju navodno brigu za kulturu, i njena djela, a iza kulisa te vješte političke scenografije sve sami manipulatori i neznalice.
No, da bi se tako ozbiljan zadatak dramske umjetnosti stvarno postigao, i dramska izvedba zaista imala punu korelaciju sa stvarnošću, potrebno je da sami pisci drama budu obrazovani na univerzalnim civilizacijskim vrijednostima kako bi sa te visine mogli da ukažu na sve mane i vrline vremena. A takav je slučaj sa piscem Hamlet u Mrduši Donjoj, koji će znalački iskoristiti tekst Šekspirovog Hamleta, povezujući ga sa ideološkim interesom kao simbolom novonastalog režima i njegovih po duhu i sposobnostima skromnih ali i opasnih protagonista. A da bi stvar bila upečatljivija i naizgled manje opasna pisac je upotrijebio snažnu metaforu, sarkazam i ironiju, kojom se glupost režima prevodi u smijeh.
Ali, otkuda dolazi ta potreba novih ideologa i utopista da se miješaju u kulturu i prilagođavaju njene vrijednosti sopstvenim mjerilima, ostaje nam ipak nejasno? Neopterećeni znanjem, jer oni ne znaju ništa, ne znaju ni da ne znaju, kao što je to shvatio najumniji Atinjanin Sokrat, sa drskošću se poigravaju najplemenitijim tvorevinama kulture prilagođavajući ih sopstvenim ciljevima, interesima, ili sopstvenoj kontroli. Sa onim umišljenim pravom da se pravom političke moći može miješati u sve aspekte kulture i duhovnosti. Simulacija kulture simulirana je silom političkih direktiva i zato je u vrijednosnom smislu totalno lažna.
Brešan je majstorski izvrgao ruglu, nakaznost ideoloških parametara, čineći to na izgled lako i nenametljivo, čineći vidljivim ono što je za istoriografiju i naučnu analitiku često nevidljivo. Onu prevlast ideološkog nad svim formama moralnog i duhovnog, svođenjem duhovnih vrijednosti na čovjekove potrebe.
Junaci Brešanove drame, koje sa entuzijazmom igraju, glumci CNP-a, nastojeći da nam vjerno prikažu komičnu stranu teksta i što im više ili manje polazi za rukom, reprezenti su jednog takvog shvatanja po kome je moguće sniziti svaku vrijednost prema ideološki prihvatljivim kriterijumima. Namjera da se “Hamlet“ prevede na novorežimski jezik na razumljivost koja im po prirodi njihove pameti i pripada zaista je fascinantna. I tako nastaje zaplet drame kulminirajući u korespodenciju stvaranja Hamletovog i onog realnog mrduškog konteksta. Hamlet i Ofelija, alias Amlet i Omelija, izdajstvo i stradanje. A za tu savrhu Brešan je sjajno izvarirao Šekspirove stihove, izokrenuo njihov smisao, prilagodio novom vremenu i njegovim pravilima. Tako će sve biti komično a opet u biti tragično. I svrgnuti kralj, i omražena monarhija..., i “kapitalistički“ svijet ... i odglumljeno ludilo Hamletovo, i slavni njegovi dijalozi. Naročito Hamletove riječi upućene Ofeliji: “Idi u manastir da ne rađaš grešnike“ što se u novoj verziji prevodi: “Idi na radnu akciju“ i sl. Cijeli umjetnički kolorit Šekspirovog teksta preveden je na prizemni jezik mještana. Tako će Hamlet odnosno Amlet ponovo odigrati dramu života i izdaje kao utamničeni princ Danske. “Biti ili ne biti, za junake koji se osjećaju zatočeni u svijetu, kao u orahovoj ljusci“. Tako se na djelima velike literature može graditi kao na realnosti autentičan književni svijet. A taj ideološki poslijeratni svijet, ustvari je prerušena tiranija koja ima masku kulturnih događaja ispod koje se kriju najraznovrsnije društvene deformacije, političke i finansijske malverzacije.
U estetskom smislu najveću vrijednost, svakako zauzima glavna i originalna zamisao da se u kompoziciji drame, stvara drama u drami i poslijeratno vrijeme, paralelno prepliće sa imaginarnim književnim planovima kojima se pokreće sama radnja. Sa dominirajućim načelom da je u takvom svijetu “sve dozvoljeno“ i svako može igrati sve uloge, grotesknim uigravanjem ili (po)igravanjem sa svim oblicima normalnog ponašanja ali i ustanovljenim formama društva ili javnog morala. Kultura se tako poima kao propaganda kulture, menadžeri u kulturi uzimaju se kao stvaraoci, a umjetnost proglašava za polje legitimnog djelovanja javne politike dok tzv. kulturne politike postaju neka vrsta zamjene za kulturne tvorevine ili djela kulture.
Pozorište, koje je za Grke bilo dar bogova nastalo iz dionisijske radosti u slavu Boga Bahusa - boga vina, ne prestaje da svoje estetsko i društveno dejstvo zadržava i u našem duhom “oskudnom vremenu“. Bliže filozofiji nego istoriografiji, kako je to zapazio filozof iz Stagire. Dramska umjetnost, drama to i jeste filozofija vremena, svojom živošću i vezom sa pozorišnim izvođenjem, kao svojom izvornom prirodom. Kroz riječ, glumu, muziku, sinergiju vizuelnosti i akustičnosti, ipak je još u stanju da u nama probudi duh razumijevanja, izvrši katarzu našeg emocionalnog doživljaja. Filozofska moć drame da razotkrije pozadinu društvenog ponašanja davši nam u ironijskom maniru prividno otrežnjujuću verziju događaja, oslobađa nas sljepila, i svih oblika ili vrsta zabluda ili daje nevidljivu stranu onoga što leži ispod svih iluzija kojim nas tako obilno snabdijevaju politika i istorija.
Bonus video:
