Dijete začeto u utrobi majke danas je izloženo tolikim opasnostima i pogibeljima. Koliko je u našem hrvatskom društvu onih koji u tome ne prepoznaju Boga, već stvar s kojom se mogu poigravati, bojno polje na kojemu se biju bitke za takozvana ljudska prava, sve do prava na negiranje i uništenje ljudskoga života, pa se otvaraju rasprave o tome kada točno nastaje život! Nije li to apsurd i negacija čovjeka kao razumnoga bića?’Tako je u svojoj božićnoj poruci prije dvije godine govorio bjelovarsko-križevački biskup, monsignor Vjekoslav Huzjak. U najkraćemu, kako sam shvatio monsignora Huzjaka, ljudski život počinje u trenutku začeća u majčinoj utrobi, a završava u trenutku kad ga u čeki pogodi iz lovačkog karabina ispaljeno zrno kalibra 7.62. Najzad, od ubijanja životinja iz dokone zabave ne znam mnogo razvidnijih potvrda ‘čovjeka kao razumnog bića’.
Svakako, nije česta pojava da svećenik, pače biskup, nosi lovačku pušku. Što se zna, samo su dva dosad zabilježena slučaja biskupa lovca: u šahu - gdje figuru ‘lovca’ u engleskom jeziku zovu ‘biskup’ - i u Bjelovaru, gdje se, eto, tek nakon što je u lovu na divlje svinje u Lipovljanima nesretno upucao kolegu na čeki, saznalo da je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak pasionirani lovac. Sve otada, Hrvatsku trese zanimljiva javna teološka rasprava: može li, smije li uopće svećenik – pače biskup – biti lovac? I zašto, najzad, svećenik ne bi smio nositi oružje?
Prije pet-šest godina, recimo, u jednom selu u Dalmatinskoj zagori policija je po prijavi upala u župni dvor, pa u pretresu svećenikova stana i automobila pronašla mobitel s lascivnim porukama i jedan neregistrirani pištolj, koji je župnik držao bez dozvole. A javnost se, jasno, pitala otkud svećeniku lascivne poruke u mobitelu. Pitanje ‘zašto svećenik ne bi smio nositi mobitel s lascivnim porukama?’ legitimno je i nimalo retoričko. Za razliku, shvatili ste, od pitanja ‘zašto svećenik ne bi smio nositi oružje?’.
Osim što je retoričko, pitanje nije moje. Upravo tim riječima kao protupitanjem u širokoj javnoj teološkoj raspravi o svećenicima i oružju još prije desetak godina odgovorio je, naime, stanoviti don Tomislav Novosel, župnik crkve svetog Nikole biskupa iz Poljanice Bistranske. Sjetit ćete se i toga slučaja, kad je nepoznati počinitelj upao u poljanički župni ured, a velečasni provalu prijavio policiji, nakon čega je konsternirana javnost saznala da je župnik između ostaloga prijavio i krađu pištolja marke Rossi, a don Tomislav novinare i javnost samorazumljivo zapitao: ‘Zašto svećenik ne bi smio nositi oružje?’ Pa zagonetno dodao: ‘Možda mi je hobi lov?’
‘Prema crkvenom zakonu nema zabrane da svećenik posjeduje oružje. Ako postoji stvarna pogibelj, posjedovanje oružja može biti opravdano’, objasnio je tada ured zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, iako sam poljanički župnik nije spominjao nikakvu stvarnu pogibelj, nego kao razlog šeretski predložio lov. Da mu je, uostalom, prijetila ta teološka, kako se zove, ‘stvarna pogibelj’, velečasni bi je svakako spomenuo. Ne bi rekao ‘možda mi je hobi lov’, već bi rekao, na primjer, ‘možda mi prijeti stvarna pogibelj’.
Ja sam se onda, razumljivo, bestidno zajebavao s amandmanom na Deset Božjih zapovijedi u tumačenju svetog Tome Akvinskog - u točki pet, ‘Ne ubij, osim ako ne postoji stvarna pogibelj’ - i velečasnim Novoselom, budućim svetim Tomom Revolverskim, zaštitnikom od stvarne pogibelji. ‘Do tada, klonite se od svećenika s oružjem’, zapisao sam tada, ‘jer u strogo teološkom smislu svećenik s oružjem ponekad se zaista može pričiniti kao ‘stvarna pogibelj’.’ Deset godina, eto, trebalo je da me shvate ozbiljno, i da se kao ‘stvarna pogibelj’ - ona, recimo, iz božićnog učenja biskupa Huzjaka o čovjeku ‘izloženom tolikim opasnostima i pogibeljima’ - pokaže i svećenik s oružjem. Recimo, napamet govorim, biskup s lovačkim karabinom.
Monsignor Huzjak, biskup s neobičnim hobijem, raspravu je tako podigao na višu teološku razinu. Svakako, bitno je proširio ono ‘bojno polje’ iz svoje božićne propovijedi, ono na kojemu je kršten čovjek ‘izložen tolikim opasnostima i pogibeljima’: borci za ‘takozvana ljudska prava’ - oni što ‘otvaraju rasprave o tome kada točno nastaje život’ - ipak, jebiga, ne nose oružje i ne pucaju po ljudima. Ali dobro, to je samo zlonamjerna i glupava dosjetka: biskup nije gađao čovjeka, već je promašio divlju svinju. Kao što bi glupava bila i dobronamjerna dosjetka kako bi, čisto filozofski, bilo bolje da je biskup promašio čovjeka, a pogodio divlju svinju.
Izvan prostora dosjetke ostaje ono pitanje - može li, smije li uopće svećenik, pače biskup, biti lovac? Lov, naime, nije nužna samoobrana od stvarne pogibelji, ona zbog koje rečeni Josip Bozanić u svom tumačenju točke 3. članka 30. Kaznenog zakona čak i svećeniku dopušta držanje oružja u slučaju ‘izravne predstojeće neskrivene opasnosti’, dakle one ‘stvarne pogibelji’. Nije bogami monsignor Vjekoslav Huzjak u Lipovljanima brao jaglace, pa ga iznebuha napala predstojeća i neskrivena, dvjesto kilograma teška stvarna pogibelj s prijeteći isukanim kljovama.
Lov, konačno, nije ni nužna samoprehrana zbog stvarne gladi, ona zbog koje i rečeni Toma Akvinski u svom tumačenju točke 5. Božjih zapovijedi iznimno dopušta ubijanje životinja, pozivajući se na točku 3. članka 9. Knjige postanka: ‘Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu!’ Nije, naime, monsignor Huzjak skapavao od gladi, nije nakon tri dana bez korice kruha u očaju otišao uloviti ručak, pa u magnovenju, poluslijep od gladi, umjesto vepra pogodio drugog jednog gladnog nesretnika.
Ne: lov je samo i isključivo zabava, zadovoljavanje atavističkog nagona za ubijanjem. Dopušteno je to, istina, zakonom, ali dopušteno je zakonom i zadovoljavanje drugih ljudskih nagona, pa ih ipak kanonsko pravo odriče svećenicima. Niste nikad čuli da se neki seoski župnik iz Dalmatinske zagore retorički upitao: ‘Zašto svećenik ne bi smio imati dobrovoljne seksualne odnose s punoljetnim ženama?’ Pa šeretski dodao, recimo: ‘Možda mi je hobi začeće ljudskog života u utrobi majke?’ To je zato što je svećenicima strogo zabranjen svaki oblik seksa, ali - kako vidimo - ne i svaki oblik ubijanja.
Naravno da je licemjerno. Bilo bi to kao da, nemam pojma, biskup Huzjak - pasionirani lovac i ubojica životinja - posjeti i blagoslovi Hrvatski veterinarski zavod u Zagrebu, pa u nadahnutoj propovijedi potakne zaposlene na razmišljanje o stvarnim vrijednostima života. Osim što je biskup Huzjak, pasionirani lovac i ubojica životinja, zaista posjetio i blagoslovio Hrvatski veterinarski zavod u Zagrebu, pa stvarno - eno vijest iz rujna 2014. - ‘u nadahnutoj propovijedi potakao zaposlene na razmišljanje o stvarnim vrijednostima života’.
Ima biskup Vjekoslav Huzjak o tome - o društveno prihvatljivim oblicima ubijanja - još zanimljivih priča. Prije tri i pol godine, primjerice, jednu je takvu ‘nadahnutu propovijed o stvarnim vrijednostima života’ bjelovarski biskup održao i povodom godišnjice partizanskih zločina u Zrinu. ‘Kada čitamo što se ovdje događalo 1943. godine, i kada vidimo s koliko je mržnje i zla navalilo srpsko i partizansko stanovništvo na ove ljude koji su tu živjeli, stvarali i molili, onda vidimo kolika je razorna snaga zla u čovjeku, koliko je razorna snaga mržnje prema nekome, a ovdje se mrzilo ono što je hrvatsko i katoličko.’
Ni riječi, međutim, monsignor nije rekao o zločinima koji su prethodili osvetničkom pohodu partizana, ni riječi o dvije godine divljanja zrinskih ustaša, o zločinima u Banskom Grabovcu, glinskoj crkvi, Bajića jami kod Dubovice i Dvoru na Uni, ni riječi o masakru u Volinju, gdje je pobijeno dvjesto osamdeset Srba, ili pokolju u selu Šegestinu, nakon kojega su ustaše odveli u Zrin i tamo pobili pedeset ljudi. Srbi su, shvatili ste, životinje, a njih je i u NDH bilo dopušteno ubijati. Što bi rekao Toma Akvinski - ili je to ipak bio Ante Pavelić? - ‘sve što se kreće i živi’.
Ili, što bi rekao jedan biskup: ‘Zašto ustaša ne bi smio nositi pušku?’
Precizno je tako monsignor Huzjak kroz svoje nadahnute propovijedi ocrtao profil promašenih ljudi ‘u našem hrvatskom društvu’, ljudi koji ‘ne prepoznaju Boga’, pa bauljaju od ‘takozvanih ljudskih prava’ do takozvanog antifašizma. Onaj njegov ‘čovjek kao razumno biće’, međutim, nema izbora: pred karabinom bjelovarsko-križevačkog biskupa svako bi ‘razumno biće’ izabralo biti promašen čovjek.
(portalnovosti.com)
Bonus video:
