Stogodišnjice su neznatan povod da lider depeesa odvrati pažnju i brižni pogled sa nadolazećeg investitora. Mršave obljetnice spram atlantskih integracija, jačanja demokratskog bloka na globalnom nivou, dogradnje II bloka termoelektrane, vraćanja starih i namicanja novih milijardi duga, izbjegavanja TV dvoboja, disolucije opozicije… Brojne su obaveze - ipak, kad se to desi, kad nađe vremena da se osvrne, postaje jasno da je premalo ratova i revolucija, istorijskih nepravdi i promašaja u odnosu na liderov objašnjavalački dar, učenjačku i uređivačku smjelost. Ispravi što treba, privede na podobno i prikladno mjesto. Leži mu istorija, krupniji intervali, dvjestagodišnjice i hiljadugodišnjice kojima obiluje naša surova i sve manje slavna povijest. Tu se, neomeđen kratkoročnim političkim interesom, prepušta stvaralačkoj mašti, osebujnoj erudiciji i interpretatorskom žaru. Pak u mračnim vjekovima našeg bitisanja sa lakoćom pronalazi i projektuje začetke atlantskih integracija i depees filosofije.
Nemoćna prošlost, takva i budućnost
Prošlost pred njim stoji u stavu mirno. Otprilike ka’ Migo, predsjednik opštine. I svi ti neustrašivi junaci burne nam povijesti. Mislili su, naivno, da će njihovo djelo govoriti u ime njih. S pouzdanjem da će sloboda umjeti da pjeva, stupali su uzvišeno na istorijsku scenu. Mislili su da će smjelim činom zaplašiti velike imperije, zavojevače, države i njene velikodostojnike, a ohrabriti potomstvo, patriotske umove i etnofilne akademije… koje će se grabiti da im vijence dostojne sapletu.
Isti ni da beknu: više strecaju od obnovljene demokratije i gubitka akademskog dodatka, nego od terorista koji naviru iz tame predatlantske istorije . Uzdanice integracija, sve manje civilizacijskih i evropskih, ali tim više vojnih - trudbenici kapitala, resavkih škola i kurseva. Smjerni i kompetentni prepisivači partijskih uputstava.
Lider, vičan subordinaciji i neoliberalnoj tezi - njegova riječ konac krasi - spreman je u tom smislu u svako doba, bilo s kim i bilo gdje da zapođene raspru. Koliko mu, naravski, obaveze dozvoljavaju: povjerio nam se da je uz predsjednike USA i Kine najzaposleniji državnik jedne suverene države. Koliko ga samo truda i sredstava koštaju sigurni glasači.
Zrno istine
Pošto nijesmo mi, nego teroristi, skrivili Prvi svjetski rat, poslije kojeg ide i Drugi, lider je bacio pregršt svjetla i na potonji nemili događaj. Tu je bio skoro pa blagonaklon ali jednako strog: ostaje zahtjev da se i ta dešavanja moraju vrednovati, posmatrati i usaglasiti sa politikom Vlade na čijem je čelu. Komunisti u ratu su “mladi ljudi bliski ideji političke ljevice”, kao i on što bijaše blizak tijekom svoje mladosti. Ni riječi o plamenim boljševicima, profesionalnim revolucionarima, “mrtvacima na dopustu” (Krleža). O socijalnoj revoluciji glasa ni foneme ne izusti: komunisti bijahu “antifašisti i obnovitelji crnogorske državnosti”. Ka’ da su njega pitali. Ništa o Marksu i eksproprijaciji eksproprijatora, mrskoj buržoaziji i klasnoj borbi, radničkom samoupravljanju, politici nesvrstavanja - izvornim pojmovima njegove stranke. Pomenuo je, ipak, da se poredak nakon rata zvao socijalizam, uz par pohvalnih riječi. Mada bi za neke “segmente” lideru srodnog boljševizma-titoizma bio prikladan termin teror i terorizam. Vladavina zastrašivanjem, ulijevanjem straha i nasiljem, kažnjavanje i zatiranje slobode mišljenja… ali, avaj, upravo su to tekovine koje baštini depees obnovljena demokratija.
Ovakva tumačenja istorijskih događaja svakome besmislu daju šansu, da se proda kao put koji vodi spasu. Kao vajni komunisti, posve obeznanjeni i obezglavljeni, gubeći tlo pod nogama, 90-ih su poručivali : “Mi znamo kako”. Otada običaj da prisvajaju ono što nijesu i nemaju a odriču onog što jesu i imaju. Kao okorjeli i bezobzirni vlastoljupci u samoprikazu se kite idealima i vrlinama. Tada neki drugi, iz sasvim druge priče, postaju ogavni teroristi.
Bonus video:
