Evropska centralna banka preuzima nadzor nad oko 120 najvažnijih banaka u eurozoni. Za tu zadaću ECB nije "izmišljena" i nikada se ta zadaća nije ni nalazila u temeljnim postulatima rada Evropske centralne banke.
Otkako je od prije dvije godine jasno da će frankfurtska banka koja je čuvar monetarne unije postati i nadzorna banka, ekonomisti neumorno upozoravaju da bi to mogao biti sukob interesa. I to onda kada odluke u svojstvu nadzornog mandata ove banke budu uticale na njene monetarne odluke, čime bi se možda mogao razvodniti glavni cilj ECB-a: stabilnost cijena.
Moglo bi se pomisliti da se radi o tipično njemačkom, prilično suhoparnom i akademskom sporu. Netko bi se mogao zapitati: za Boga miloga, pa gdje je to u eurozoni u opasnosti stabilnost cijena? Iako mnogi Nijemci gunđaju čim se spomene ECB, ona euro, otkako je postao službeno platežno sredstvo, drži stabilnijim nego što je to ikada pošlo za rukom Njemačkoj centralnoj banci (Bundesbank) s bivšom njemačkom markom. Evropskoj centralnoj banci trenutno uspijeva i više od samoproglašenog cilja stope inflacije od ispod dva posto. U nekim zemljama na jugu su čak vidljive tendencije deflacije. To je u svakom slučaju za pozdraviti, jer to naime pokazuje da su te zemlje ponovno na putu sticanja tržišne konkurentnosti.
Akademski spor?
Što je onda s tom svađom, odakle ona potiče i zbog čega se zahtijeva da se institucionalno razdvaja monetarna politika i nadzor banaka? Odgovor je jednostavan: zato što taj spor nije samo akademski, ne vodi ga samo nekolicina "otkačenih" principijelnih ljudi, već zato što je to konflikt između nadzora i monetarne politike, i zato što sve ono što ECB učini na marginama svog mandata može imati itekako konkretne posljedice.
ESB je kao centralna banka zainteresirana da poslovne banke prošire obim kreditiranja privrednika - zato što bi to moglo potaknuti konjunkurni razvoj. S druge strane ECB je (kao banka koja nadzire druge banke) itekako zainteresirana da banke povise udio vlastitog kapitala, odnosno da poboljšaju odnos između vlastitog kapitala i rizika. A to mogu napraviti smanjenjem vlastitih rizika. A kako smanjiti rizike? Restriktivnom dodjelom kredita. To je klasična konfliktna situacija.
Osim toga je itekako zamislivo da ECB, u okviru svoje politike kvantitativnog rasterećenja banaka, pokupuje vrijednosne papire, među njima možda i onih koje su u financijskim problemima, i tako spriječi da tržište "očisti" one banke koje ionako ne mogu preživjeti. Pri tome bi ECB kao institucija za nadzor banaka za to morala biti zainteresirana - u interesu "zdravih" kreditnih instituta. Osim toga je jasno da svaka monetarna politika, dakle podizanje ili smanjenje kamata za refinanciranje, ima izravne posljedice na poslovanje financijskih instituta koje nadzire ECB.
Sjajno rješenje!
O novčanoj politici, to je odavno poznato, odlučuje Centralno bankarsko vijeće ECB-a u Frankfurtu. A tako mudri, članovi Centralnog vijeća na današnjoj sjednici neće se baviti stvarima, koje se tiču nadzora banaka. Ne, na tu temu će jedan drugi dan biti sazvan sastanak. I onda će se isti članovi Centralnog vijeća "igrati" nadzora banaka. Sjajno rješenje!
"Šizofrena banka", tako bi se to moglo reći. ECB naglašava da su nadzor banaka i monetarna politika dva strogo (kadrovski i stručno) odvojena sektora i da se "dodiruju" samo na vrhu ECB-a. E baš to i jeste problem, moglo bi se uzvratiti na tu tvrdnju. Tim prije što svi dobro znaju da riba smrdi od - glave.
(Deutsche Welle)
Bonus video:
