U novembru ove godine navršiće se godinu dana od ustanka na kijevskom Evromajdanu. Većina stanovništva Ukrajine prešla je u opoziciju pošto je tadašnji predsjednik odbio da potpiše sporazum o pridruživanju zemlje Evropskoj uniji (do kojeg se došlo nakon mnogo godina pregovora), a sve u korist ulaska u carinsku uniju sa Rusijom. To bi dovelo do okretanja Ukrajine istoku, uz ulazak u Evroazijski savez predsjednika Rusije Vladimira Putina, i isključivanja bilo kakve mogućnosti za ulazak u EU, bilo kada.
S obzirom da se kriza u Ukrajini nastavlja, polazna tačka je sljedeće - to je prva proevropska revolucija u XXI vijeku izazvana protivljenjem ruskom uticaju i postsovjetskoj korupciji i neefikasnosti. Ovo je važno imati u vidu. Mnogo toga se od tada desilo: Rusija je započela neobjavljeni rat, najprije okupaciom a potom i aneksijom Krima. Na istoku Ukrajine, Kremlj nastavlja rat - s vojne tačke gledišta za Kijev, izgleda, beznadežan - u regionu Donbasa.
Cilj Rusije nije okupacija Ukrajine u vojnom smislu, već sprečavanje političke i ekonomske stabilnosti - strategija koja može obuhvatiti i de fakto odvajanje značajanog dijela istočne Ukrajine. Osim toga, Putin će koristiti puni spektar instrumenata koje ima na raspolaganju - uključujući, naravno, i snabdijevanje energijom - kako bi ove zime Ukrajinu potisnuo i držao pod pritiskom. Evropljani moraju da se pripreme za ono što će se desiti. Putin računa da je vrijeme na njegovoj strani; on je ubijeđen da će se i dalje nalaziti na istoj poziciji kada sve njegove zapadne kolege - Obama, Kameron, Oland i Merkel - već odavno budu napustili političku scenu.
S vojne tačke gledišta, Ukrajina nikada nije imala, niti će imati, šansi protiv ruske armije. Ali sudbina zemlje neće se rješavati samo na bojnom polju, već i na ekonomskom, pravnom, administrativnom i političkom terenu. Sudbonosno pitanje je sljedeće: da li će Ukrajina moći uspješno da postane evropskija ako je pod ogromnim pritiskom vojne agresije od strane znatno većeg i jačeg susjeda. Budimo direktni: ili će zemlja slijediti primjer uspješnog prelaska Poljske ka Evropi, ili će ponovo potpasti pod dugoročni uticaj Rusije. Za Evropu, sudbina Ukrajine je životno važno strateško pitanje, jer je njena nezavisnost bila kamen temeljac evropskog poretka u periodu poslije Hladnog rata i njena osnova mira.
Rusko pokoravanje Ukrajine uz pomoć vojne sile spustiće zavjesu na taj poredak i njegove fundamentalne principe: nenasilje, nepromjenjivost granica i popularno samopredjeljenje, a ne sfere uticaja. To će za sobom povući ogromne posljedice za bezbjednost ne samo u Istočnoj Evropi, već i na kontinentu u cjelini. Revanšistička Rusija će opet - pored Kalinjingrada i baltičkih zemalja - dobiti dužu zajedničku granicu sa Evropskom unijom i tražiće drugu, istaknutiju ulogu: obnovu velike evropske sile. Za Evropu to bi bila fundamentalna promjena na gore.
Saradnja će ustupiti mjesto konfrontaciji, povjerenje nepovjerenju, a kontrola naoružanja dodatnom naoružavanju. Ako EU i njene članice (izuzev Poljske i baltičkih zemalja) mogu biti za nešto okrivljene, to ne može biti postizanje dogovora sa Ukrajinom o slobodnoj trgovini, već ignorisanje važnosti Ukrajine u evropskom poretku u periodu nakon Hladnog rata, koje se ogleda u nedovoljnoj podršci modernizaciji zemlje.
Zapadni političari morali su priznati da je ukrajinska Narandžasta revolucija iz 2004. godine, izazvana pokušajem Janukoviča da pokrade predsjedničke izbore, predstavljala i upozorenje i mogućnost, jer su isti ciljevi i principi na kojim istrajavaju danas, važili i tada. Na kraju krajeva, Narandžasta revolucija je propala jer novo rukovodstvo nije imalo sposobnosti i stimulansa da sprovede dalekosežne ekonomske i druge unutrašnje reforme, što je dijelom vezano i za odsustvo zainteresovanosti Zapada za to.
S približavanjem zime, revolucija Evromajdana je ponovo dostigla tu tačku, a izazov (zadatak) je ostao isti kao i prije deset godina. Hoće li Zapad pružiti obimnu i energičnu pomoć, koja je Ukrajini potrebna da postane evropskija iznutra i odahne od korupcije i oligarhijske uprave u svojoj postsovjetskoj ekonomiji i društvu? Ukrajina ostaje potencijalno bogata zemlja i ona je danas bliže Evropi - i obrnuto - nego ikada u svojoj nedavnoj prošlosti. U slučaju da Ukrajina uspije da pokida svoje postsovjetske lance, onda neće biti nikakvih prepreka u vezi sa njenim članstvom u EU. Osim toga, Zapad, najzad, izgleda da razumije kakav je ulog stavljen na kartu Ukrajine - upravo budućnost evropskog poretka.
Uspješnost revolucije Evromajdana u odlučujućoj mjeri zavisi od ukrajinskog naroda i njegove sposobnosti da se oslobodi struktura i snaga prošlosti, a takođe i od podrške Zapada, njegove velikodušnosti i istrajnosti. U Geteovom Faustu, Mefistofel opisuje sebe kao “dio one sile koja vječno hoće zlo, a vječno čini dobro”. Na kraju krajeva, isto se može primijeniti na Putinu.
Bonus video:
