Sedamdesetih, netom proteklog vijeka, razbuktala se Crna Gora. Osnovan je Univerzitet, zatim Naučno društvo, preteča Crnogorske akademije nauka i umjetnosti; krenula crnogorska televizija, pokrenut dnevni list, otvorena dugo očekivana pruga Bar-Beograd, proradila Hidroelektrana Piva... Ostvareni su snovi mnogih generacija.
Imao sam sreću da prisustvujem ovim događajima.
Hidroelektrana Piva puštena je u pogon 13. jula 1976. na Dan ustanka crnogorskog naroda. Više od devet godina trajali su radovi u neprohodu kanjona; neimari iz svih krajeva...
Izgrađene nove Plužine.
Manastir Piva, sagrađen krajem XVI vijeka, za zemana vladike Savatija, našao bi se na dnu akumulacionog jezera da nije preseljen. Danas je u Sinjcu, tri i po kilometra od mjesta đe se prvobitno nalazio, 640 metara iznad nivoa Jezera, na nadmoskoj visini od 750 metara.
Preseljenje Pivskog manastira jedinstven je poduhvat te vrste u Evropi. Težak, osjetljiv, mukotrpan posao, rađen s najvećom pažnjom i ljubavlju.
U Plužinama starim, đe je, uz Manastir, na izvoru, klokotalo čuveno Pivsko oko, boravio sam u nekoliko navrata.
Pripreme
Pripremni radovi na preseljenju drevnog spomenika kulture, sa svojim bogatim živopisom, počeli su u septembu 1968. Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore napravio je kompletnu tehničku dokumentaciju. Za određene poslove angažovani su i stručni saradnici Zavoda za urbanizam Crne Gore. Prije nego su počeli radovi, usvojeni su elaborati Urbanističkog zavoda iz Titograda, za arhitektonski dio, i Anike Skovran i Dušana Nonina, za živopis. Oba su ocijenjena kao veoma uspjela i bez primjedbe prihvaćena od komisije u kojoj su se nalazili vrhunski stručnjaci iz SFRJ, Italije, Engleske i Poljske.
Zatim je, u saradnji s Mitropolijom crnogorsko-primorskom, određena nova lokacija, u Sinjcu, na imanju Adžića.
Miris tutkala
Tokom avgusta 1971. nastao je najobimniji i najkomplikovaniji posao. Manastirska porta pretvorena je u veliku, nesvakidašnju radionicu. Na svakom koraku konzervatori, istoričari umjetnosti, slikari; čiste tek skinute freske, prepariraju. Tu su dr Anika Skovran, Ivan Bogovčić, Spase Spirovski, Đorđe Đorđevski, Ljubo Brajović, Dragomir Jašović, Dušan Brajović, Milan Lađević, Dušan Nonin. Manastirski predmeti od neprocjenjive vrijednosti, preneseni su na Cetinje; knjige, krstovi, ikone, odežde, prijestona stolica, carske dveri koje su upravo bile izložene u Parizu, putiri, ostatak fišektara legendarnog crnogorskog junaka Baja Pivljanina... Ova dragocjena riznica je izložena u novim konacima.
Šezdeset stručnjaka, iz svih republičkih zavoda za zaštitu spomenika kulture ondašnje SFRJ, započelo je skidanje fresaka. Strpljivo, milimetar po milimetar, skinuto je hiljadu dvjesta šezdeset kvadratnih metara.
Mi upotrebljavamo najsavremenija sredstva za ovu vrstu posla. Izradili smo detaljnu dokumentaciju za skidanje živopisa, izvršene su stručne analize, hidrometeorološka mjerenja naglašava Ljubo Kapisoda, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Da bi skidanje živopisa bilo besprijekorno, morali smo postaviti ventilatore koji spolja usisavaju topli vazduh, a hladan izbacuju napolje. Na taj način održava se normalna temperatura za rad.
Posao je naporan; radi se i po jedanaest časova dnevno. Miris tutkala.
Radim na armiranju i daljoj obradi skinutih fragmenata živopisa objašnjava magistar Ivo Bogovčić, restaurator-konzervator iz Ljubljane. Taj posao obavljamo na klasičan način, upotrebom krečnog kazeinata, a kao sredstvo za armiranje služi nam gaza i laneno platno rjeđeg rastera, malo drugačije od onog slikarskog. Prije armiranja vrši se fiksiranje na poleđini skinute freske sa otopinom vještačke smole. Skinuta freska ne gubi ništa od svoje autentičnosti. Zatim se vješa u depo i slaže poput šunki.
Unutrašnjost manastira
Na poziv Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, mnogi slikari došli su u Pivu da pomognu izmještanje ovog vrijednog spomenika.
Freske su me veoma oduševile, kao i Manastir, koji impozantno izgleda u ovim planinskim masivima kaže Spase Spirovski, akademski slikar i viši konzervator Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Skoplja. Vjerujem da preseljenjem ovaj divni manastir neće ništa izgubiti od svoje draži, jer svi mi koji radimo na njemu, imamo dosta iskustva u ovom poslu. Mene ovaj susret s freskama veoma obogaćuje i svakako će koristiti mom slikarstvu. Piva će, bez sumnje, biti velika škola za mlađe konzervatore.
I Đorđe Đorđevski, akademski slikar, iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture Makedonije, srećan je što mu se pružila prilika da radi na preseljenju Manastira Piva.
Isključivo radim na skidanju fresaka veli Đorđe Đorđevski. Kada smo počeli skidanje živopisa, očekivali smo da će to teško ići, jer je bila velika vlaga, a kiša je stalno padala. Međutim, vrijeme se proljepšalo, vlažnost je nestala i skidanje fresaka odlično napreduje. S oduševljenjem radim na ovom poslu. Kada skidamo freske, onda na njihovoj poleđini ugledamo i onaj prvi sloj boje i oduševljavamo se vještom rukom nepoznatih starih majstora.
Kamen po kamen, freska po freska
Inženjer Ljubo Ivanišević odgovoran je za izmještanje arhitektonskog dijela objekta.
Ovo je veliki poduhvat; nije bio ni lak ni jednostavan. Trebalo je izračunati sve u milimetar, kako se ne bi dogodilo da zidovi “montiranog” manastira budu veći ili manji po površini no što su bili ranije, pa da živopis bude manji, ili da “pretekne”. Kameni svodovi i ostali zidovi su bili sazidani bez armiranobetonskih ojačanja, što se smatra podvigom u građevinarstvu, ističe inženjer Ivanišević.
Možda je i sreća što je došlo do premještanja ovog spomenika kulture. Sagrađen na plitkim temeljima, Manastir je bio raspukao, i nalazio se u takvom stanju da bi jednom kleknuo da se više ne digne. Premještanjem on je praktično rekonstruisan. Ugrađeno je četrdeset tona željeza i na taj način poboljšana statika, tako da sada može izdržati i zemljotres od devet stepeni.
Sretam Hulia Alberta Velaska Rodrigeza, konzervatorskog i restauratorskog tehničara iz Sjudad Meksika. Nalazio se na specijalizaciji u Rimu, došao u Pivu da se upozna s našim slikarstvom.
Ovaj spomenik je velik i divan kaže Rodrigez. Ja sam do sada više pažnje obraćao na konzervaciju fresaka, pa nijesam u potpunosti sagledao umjetničku stranu živopisa. Ovdje sam se prvi put srio s jednom crkvom kompletno oslikanom. Doputovao sam avionom u Dubrovnik, i kad sam iz Dubrovnika preko Bileće išao za Pivu, prolazeći kroz krševite crnogorske predjele, osjećao sam se kao u mom Meksiku. Još jednom da kažem: Pivski manastir je divan!
Vječito u žurbi, stalno u pokretu, dr Anika Skovran, istoričar umjetnosti, bdi nad radovima. Ona je tu; uvijek da pritekne u pomoć, da nadgleda osjetljivi posao skidanja fresaka.
Manastir Piva, blago crnogorsko, sačuvan je. Kamen po kamen, freska po freska, vrijednim rukama, preneseni su, poslije četiri vijeka, na novu lokaciju.
Ali, to će isto biti kao s bolesnikom kome je hirurg presadio srce pa, da bi ostao u životu, potrebna mu je njega, upozorava Anika Skovran. Tako i Pivski manastir; stručnjaci moraju stalno bdjeti nad njim, održavati ga i čuvati.
A Piva, kako reče sjajni crnogorski pjesnik i novinar, Petar Đuranović, podala se ljudskoj ruci i umu da iz njenih voda kao ogroman mlaz šikne svevideća svjetlost.
Galerija
Bonus video:
