"Nadležnosti muftije sandžačkog Muamera Zukorlića imaju granicu i on ne može da djeluje u Crnoj Gori koja ima svoju Islamsku zajednicu", poručio je predsjednik crnogorske države Filip Vujanović (Politika, 2.X 2014, 4). Navedeni stav predsjednika Crne Gore, izrečen povodom "razmirica" između dva duhovna poglavara islamske vjere, može se tumačiti i kao arbitriranje države u aktuelnim razmiricama i njemu se ne može prigovoriti pod uslovom da je principijelan, na zakonu utemeljen i da se odnosi na sve, bez obzira na religijsku pripadnost.
Dakle, uopšte mi nije cilj da aplaudiram niti negiram stanovište predsjednika države, koliko imam ambiciju sebi i drugima da objasnim: gdje prestaje a gdje počinje "granica" duhovne jurisdikcije? Mogu li se na "granicama" duhovnosti i kulture postaviti carinici ili graničari? Odgovor je, sasvim sigurno, negativan. Ako je tako, ko, kako i čime, omeđava granice duhovne jurisdikcije? Odgovor je: po pravilu država! Ali i država treba da ima uporište za takvu nadležnost. Iz čega je ona crpi: ustava, iskustva, dogovora ili političke volje? U crnogorskom slučaju se u svemu navedenom, ali i ni u čemu od toga može prepoznati kapacitet iz kojeg se izvodi eksplicitno saopšten stav?
No, pođimo redom, prvo od iskustva. Zašto baš od toga? Pa zato što ta pitanja nijesu riješena Ustavom i zakonom? Odnosno, izuzev opšteg stava o odvojenosti crkve od države, kao osnovnog postulata sekularizma od vremena Francuske revolucije i Zakona o vjerskim zajednicama iz vremena komunizma, ova oblast nema precizniju pravnu regulativu. Ali, ima jedno načelo, prepoznatljivo od stvaranja modernih država. A to je potreba države da pitanje državne i duhovne jurisdikcije učini podudarnom i u tom smislu i istorija i savremena praksa poznaju veoma interesantne primjere.
Primjer prvi, tamo gdje je islam bio državna vjera, tamo su očuvane i sve ostale. Ovo samo kao prilog za razmišljanje savremenim islamofobima. U tom smislu, s Osmanskim carstvom u Evropu je stigla tolerancija?! Prostor multikulturalnosti, multikonfesionalnosti, multietičnosti danas se precizno podudara sa područjem na kojem je dominiralo Osmansko carstvo. U njemu je, od 1453. godine, sjedište Vaseljenske patrijaršije... itd. U tom carstvu, islam je bio državna vjera, ali nije postojala islamska zajednica kao institucija. Postojala su muftijstva, kao niže instance u hijerarhiji na čijem vrhu je bio šejhum-ul islam i sultan. Tek nastankom modernih država nastaju i islamske zajednice kao institucije duhovne vlasti nad muslimanima.
Malo se zna, zato vrijedi ponavljati, da je Islamska zajednica u Crnoj Gori najstarija takva institucija na Balkanu. Osnovana je 1878. godine kada je i država međunarodno priznata. Po sporazumu između Crne Gore i Osmanskog carstva, veliki mešihat u Carigradu imenovao je muftiju crnogorskih muslimana. Prvi muftija je bio Hadži Salih-efendi Huli iz Ulcinja (rodom iz Skadra), kojem je knjaz Nikola dao punovažnu vlast "da sudi muslimanima po šerijatu, onako isto kako je bilo u turski vakat". Od crnogorskog knjaza je potvrđeno postavljenje kadija u Ulcinju, Baru i Podgorici. Do donošenja Ustava iz 1905. muftiju je postavljao
Visoki Šejhulislam iz Carigrada uz saglasnost crnogorskog knjaza. Po Ustavu iz 1905. je precizirano (čl.129) da unutrašnja uprava nad muslimanima u Crnoj Gori pripada muftiji. Muftija crnogorskih muslimana je po svom položaju bio izjednačen sa crnogorskim mitropolitom i barskim nadbiskupom. Muftija se starao o svim islamskim zadužbinama (džamije, mektebi, medrese, vakufi), a uz to je bio vrhovni islamski poglavar koji je imenovao kadije uz potvrdu vladara preko Ministarstva prosvjete. Kadije su sudile po šerijatu i njihova rješenja, ukoliko bi se podnijela knjaževskim sudovima na izvršenje, bila bi izvršavana. Muftija je bio jedan od virilnih poslanika Crnogorske skupštine. Od 1911. dužnost muftije crnogorskih muslimana preuzima Murteza Karađuzović, kojeg je kralj imenovao juna 1912. godine. Tada je sjedište Glavne uprave šerijata prenijeto iz Podgorice u Stari Bar. Poslije značajnog proširenja crnogorske državne teritorije nakon Balkanskih ratova, područjem od Pljevalja do Peći upravljao je bjelopoljski muftija, čija se nadležnost proširila i na Bijelo Polje i okolinu, Donji Kolašin i rožajsku kapetaniju. U plavsko-gusinjskoj i pljevaljskoj oblasti postojala su posebna muftijstva na čijem čelu su bili Šabo Musić i Derviš-efendi Šećerkadić.
Stvaranjem KSHS 1918. značajno se mijenja teritorijalno-pravni okvir IZ u Crnoj Gori. Uprava šerijata potpada pod novoosnovano Ministarstvo vjera, a poslije smjenjivanja muftije Karađuzovića i postavljanja muftije Murata Vodopića, uprava šerijata je iz Bara prenijeta u Podgoricu, a cjelokupno islamsko starješinstvo potčinjeno vrhovnom muftiji sa sjedištem u Beogradu. Tada su u KSHS paralelno egzistirale dvije IVZ: jedna za Srbiju (sa Kosovom i Makedonijom) i Crnu Goru, na čijem čelu je bio muftija sa sjedišetem u Beogradu, a druga, za područje BiH, Hrvatske, Slavonije, Slovenije i Dalmacije, kojom je upravljao reis-ul-ulema sa sjedištem u Sarajevu.
Jedinstvo IVZ u Jugoslaviji uspostavljeno je 1930. kada je donijet Ustav IVZ. Po tom ustavu muslimani u Jugoslaviji su činili jedinstvenu zajednicu sa vrhovnim starješinstvom i reis-ul-ulemom čije je sjedište bilo u Beogradu. IVZ je bila podijeljena na dva ulema medžlisa, sa sjedištem u Sarajevu i Skoplju, dva vakufsko-mearifska vijeća i dvije vakufske direkcije. Područje Crne Gore je bilo podređeno ulema medžlisu u Skoplju, a sjedište muftije je bilo u Pljevljima (muftija Ajni Barjaktarević). Novi Ustav IVZ je donijet 1936. i po njemu su ukinute institucije muftijstva, a sjedište reis-ul-uleme je prenijeto iz Beograda u Sarajevo. (...)
Kraj u sjutrašnjem broju
Bonus video:
