BALKAN

Zdravstvo je krepalo

Tamo smo, međutim, s užasom ustanovili kako su višemjesečne liste čekanja za složenije preglede postale višegodišnje, te kako više ne postoji ni jedna jedincata zdravstvena usluga na koju osiguranik može računati bez čekanja do iznemoglosti
74 pregleda 3 komentar(a)
Doktroi, ljekari, Foto: Shutterstock
Doktroi, ljekari, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 01.09.2018. 08:26h

Sve je počelo katastrofičnim novinskim člancima o višemjesečnim listama čekanja za neke komplicirane i skupe preglede. Javnost je bila revoltirana ma non troppo. Svatko je u sebi zahvalio bogu ili dobrim genima zbog kojih ne mora stati na kraj dugačke kolone nevoljnika u bolničkoj čekaonici i skrenuo pogled u drugu stranu, kao što smo već navikli skretati pogled u drugu stranu kad se nađemo pred tuđom mukom.

Dok smo se mi tako većinski pravili blesavi, vjerujući da će problem nestati ako na njega ne mislimo, nevolja se, naravno, produbljivala. S druge strane, mi nismo postajali mlađi. A u paketu s godinama stigle su i dijagnoze ili makar sumnje u njih zbog kojih se pojavila i nasušna potreba da prekoračimo prag ove ili one zdravstvene ustanove.

Tamo smo, međutim, s užasom ustanovili kako su višemjesečne liste čekanja za složenije preglede postale višegodišnje, te kako više ne postoji ni jedna jedincata zdravstvena usluga na koju osiguranik može računati bez čekanja do iznemoglosti.

Stvari su otišle toliko daleko da vam čak ni veza ne može previše pomoći. Zaludu vam urgencija doktora tog i tog ili sestre te i te kad ne možete prići prijamnom šalteru da se tamo predstavite kao protekcijom potpomognuti pacijent. Kome se ne da najbolje godine svoga života provoditi u čekaonici, a još uvijek ima neku pinku u novčaniku, tome je najbolje da uslugu potraži kod privatnika, je li tako? U teoriji da, ali na terenu prakse...

Što da vam kažem, probajte. U nekoliko navrata i sâm sam to učinio da bih onda s užasom shvatio kako i kod privatnika valja čekati.

Radi se naprosto o tome da je sustav zdravstvene zaštite kolabirao. Ne, ne pretjerujem, niti širim paniku, samo konstatiram očigledno. Mjerena metrom neke strašne subsaharske ili amazonske vukojebine naša situacija možda i nije tako grozna. Samo, jebi ga, živimo u Europi, dapače, članovi smo elitnog kontinentalnog kluba. K tome, 2018. je godina. Razmaženi kakvi jesmo htjeli bismo uslugu bolju od one kakvu nam može pružiti seoski vrač.

Činjenica što je sustav kolabirao - premda to nitko ne želi glasno reći - ne znači, međutim, da ne može biti i gore. O da, može, itekako može. Tragičnu priču poput one zaprešićke još uvijek doživljavamo kao iznimku. Samo, koliko dugo...

Naši ministri zdravstva - dakle, ne samo aktualni nego i cijela bulumenta njegovih prethodnika – ne ponašaju se kao kućevni upravitelji s vrha organizacijske i financijske piramide, nego kao odvjetnici optuženih za teška kaznena djela: oni naprosto čekaju da problemi uđu u zastaru.

Premda ne bismo smjeli biti nepravedni, pa kible žuči izlijevati samo po ministarskim glavama. Nema nikakve sumnje, njih možemo optužiti za nimalo bezazlen grijeh nečinjenja, ali im nitko ne može staviti na teret onaj ključni i presudni crimen: izgradnju parazitskog društvenog sustava koji je sada počeo gristi vlastitu supstancu.

Naime, naše zdravstvo nije propalo zato što smo mi bili i ostali razmaženi pa nam se prohtjelo imati vrhunsku zdravstvenu uslugu za sitne pare. Ono se rasulo stoga što se u ovoj zemlji javnim novcem više ne mogu financirati javne potrebe.

Sve budžetske pare slijevaju se u uhljebnički bunar, zapravo megagustirnu iz koje se napajaju stotine tisuća ljudi koji ili rade suvišne poslove (tu mislim ponajprije na svu onu općinsku, gradsku odnosno županijsku birokraciju koja je sama sebi svrhom) ili ubiru groteskne privilegije po različitim osnovama (od braniteljskih nadalje).

Sve te stotine tisuća ljudi velikodušno su zbrinute sa samo jednim predumišljajem: da HDZ dobije, zapravo kupi, trajne simpatije birača i tako na dulje staze osigura stabilnu potporu. Iz ovih premisa može se izvući samo jedan zaključak: naše je zdravstvo moralo krepati da bi preživjela Hrvatska demokratska zajednica.

I evo, bogami, zadnjih dana svjedočimo punom uspjehu obiju komponenti zadane jednadžbe - zdravstvo nam je ajme majko, ali zato HDZ puca od zdravlja. Njihova pucnjava već je počela ostavljati i žrtve.

Ali to je samo početak.

Jer, kako rekoh, kolaps bilo kojeg sustava ne znači ujedno i kraj ove ili one nevolje, nego samo označava početak neke druge, puno gore. To bi svaki birač u ovoj zemlji trebao imati na umu, čak i ako se kao namještenik nekog gradskog ili županijskog ureda osam sati dnevno bavi urološkim solfeggiom (ilitiga sviranjem nježniku).

Jer, štono pjesma kaže, ničija nije gorjela do zore. A kad nam pregori, moramo doktoru. Ili on mora k nama. Ako prije toga već nije pobjegao glavom bez obzira, u neku zemlju u kojoj javni servisi još uvijek funkcioniraju, pacijenti se na vrijeme zbrinjavaju, a zdravstveni radnici šljakaju u dostojanstvenim uvjetima i za pristojan novac.

(slobodnadalmacija.hr)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")