Ako neko može da pročita i razumije moj tekst bez potrebe za rječnikom, ili ako može da me sluša i shvati sve što kažem, ne vidim svrhu da me nakon svega pita kojim to jezikom govorim i pišem. Cilj je valjda identifikovanje, odrediti kojoj to ideološkoj grupi pripadam, jer je pitanje jezika postalo političko-ideološko pitanje, a maskirano je u nacionalno ili identitetsko pitanje.
Nije pravo poređenje, ali ima nešto u načinu isljeđivanja i traženja odgovora i identifikovanju neistomišljenika jer ljudima u Crnoj Gori smeta što se svi ne deklarišu, pa iz tog razloga postavljaju pitanje o jeziku, što je negdje slično kao kad Jevrejima traže 1941.godine da skinu gaće, ili kad u Bosni za vrijeme rata vojnik uđe u autobus i zatraži lične karte. I oni su se predstavljali kao borci za zaštitu nacionalnog identiteta.
Novinare donekle i mogu da razumijem kad postavljaju pitanja o jeziku. Tema je aktuelna isto onoliko koliko bi trebala biti nebitna, pa oni koriste priliku da naprave famu i dobar naslov i uvijek postavljaju to jedno „sigurno“ pitanje. Na pitanje novinara iz beogradskih listova kojim jezikom govorim odgovorio sam „podgoričkim književnim“.
Nakon zaprepašćenja novinara, objasnio sam šta to znači „podgorički književni jezik“. Ako osoba zna sve padeže, poznaje sve glasovne promjene, čak zna sve o starom jotovanju i prilično dobro barata složenim promjenama i izuzecima, i uprkos tom znanju i poznavanju jezika na pitanje „Gdje si?“, odgovara sa: „U sobu“, riječ je o podgoričkom književnom jeziku. Griješiti namjerno uprkos poznavanju pravila jeste odlika podsvjesno nesojskog mentaliteta, ili možda mangupske krvi, odlika grada u kojem stranci uvijek dobijaju pogrešne smjernice kad se raspituju i traže neku ulicu ili objekat.
Podgorički književni nije „kurvanje“ u smislu izbjegavanja pitanja, već bijeg od svrstavanja, biranja strane i priklanjanja klanovima i novim podjelama. Uprkos svemu, u Crnoj Gori iako se ne deklarišete, postoje dežurne osobe zadužene za svrstavanje, uvijek možete čuti od drugih kojim klanovima i pokretima pripadate, oni bolje znaju od vas.
Nemam problem kad stojim pred bankomatom i treba da odaberem crnogorski, srpski, engleski, albanski ili ruski jezik. Uvijek izaberem crnogorski, ne samo zato što je „pod ruku“ i prvi na listi. Imam problem što ako nemam novca na računu ne pomaže mi ništa, pa makar poznavao sve jezike koji su ponuđeni. Takođe sam siguran da oni što se utrkuju da nose barjak crnogorskog jezika, da su dobro iskoristili poziciju zaštitnika nacionalnog identiteta, i sumnjam da im je nekad bankomat vratio karticu uz obavještenje da nemaju dovoljno sredstava. Dakle, crnogorski se ponekad isplati (stavio bih smajli, ali još uvijek nije ozvaničen u novom pravopisu).
Zato su mi mnogo dragi prijatelji iz Tivta koji su odbili da popune formulare za popis stanovništva, i uredno otišli i platili kaznu od pedeset eura. Upisivanje vjeroispovijesti, jezika i nacionalnosti njima miriše na svrstavanje i pravljenje spiskova po kojima će možda nekad opet izvoditi iz autobusa nepodobne. Moram da pomenem i mog rođaka koji je jednom sinu (šest godina) u rubrici jezik upisao: „čigra slova i glasova“ jer je iz te knjige njegov sin u prvom osnovne učio slova. Drugom sinu (šest mjeseci) upisao je velikim slovima: NE PRIČA.
Kad su popisivači posjetili moj dom, ja sam bio u Sarajevu, slušao sam Manu Chao, bend koji pjeva na engleskom, španskom, francuskom i na još mnogo jezika. Kad sam se vratio zatekao sam na stolu popunjen list. Saznao sam mnogo toga o sebi. Familija se plašila da ću se i ja šaliti i biti jedan od Džedaja. Da li se familija bez razloga u tim situacijama plaši za budućnost svojih ukućana ili je popis zaista bio anoniman i sve ostaje tajna?
Bonus video:
