Pojam Evropska bezbjednosna i odbrambena politika (EBOP) prvi put se upotrebljava među zemljama članicama EU u zaključcima na sastanku Evropskog savjeta u Beču (1998), da bi se isti ovaj termin koristio i tokom sastanaka Evropskog savjeta u Kelnu i Helsinkiju.
Potreba za stvaranjem jake i funkcionalne EBOP iskazivana je u namjeri zemalja članica EU da postanu respektabilan globalni akter koji će kroz stvaranje civilnih i vojnih kapaciteta za upravljanje krizama biti u stanju da spoljno aktivno djeluluju. Negativna iskustva EU kada je u pitanju pacifikacija sukoba na području Jugoistočne Evrope, navele su zemlje članice da kroz EBOP svoje težište usmjere na aspekt odbrane, kako bi kroz multinacionalne vojne snage mogle zajedno da djeluju u procesu upravljanja regionalnih i međunarodnih kriza. Međutim, realizacija koncepta efikasne zajedničke spoljne i bezbjednosne politike EU neće biti ostvarena samo uz vojni aspekt, već se dijapazon instrumenata za globalno djelovanje mora ostvarivati kroz različite oblike, kao što su aktivna diplomatija, ekonomska saradnja, humanitarna pomoć i upotreba civnilnih i vojnih sredstava u procesu upravljanja krizama.
Dakle, na osnovu iznijetog može se zaključiti da je nastanak i razvoj EBOP EU posljedica novih međunarodnih okolnosti. Posjedujući sopstvene instrumente za djelovanje, od civilnih do vojnih, EU ostvaruje mogućnost da globalno djeluje u oblasti prevencije sukoba i upravljanja krizama. Ovakav razvoj EBOP EU otvara mogućnost za definisanje zajedničke odbrambene politike, koja u konačnosti može dovesti do stvaranja evropske odbrane čime bi se stvorili legitimni uslovi za funkcionalno djelovanje Unije na globalnom planu.
Usvajanje francusko-njemačke deklaracije iz Potsdama (1998) prvi je zvanični bilateralni dokument kojim se definiše oblast djelovanja EBOP EU. Deklaracija iz Sen Maloa (1998) ide korak naprijed, i za razliku od Potsdamske deklaracije, francusko-njemačka deklaracija je mnogo određenija kada su uloge i ciljevi EBOP EU u pitanju, definišući sebe kao globalnog aktera.
Međutim, prvi vidljivi koraci stvaranja funkcionalne EBOP EU ostvareni su na sastanku zemalja članica EU u Kelnu (jun 1999), gdje su usvojile Deklaraciju, naglašavajući da unija „mora izgraditi kapacitete da samostalno djeluje, uz pomoć kredibilnosti vojnih snaga“. One su tom prilikom proširile polje djelovanja EBOP EU, ističući da Unije treba da „obavljaju svoju misiju u oblastima sprječavanja sukoba i upravljanja krizama“. Ako se malo bolje sagleda bezbjednosno-odbrambena politika EU koja je usvojena Petersberškom deklaracijom, doći ćemo do zaključka da je ista proširena za oblast sprječavanja sukoba u kontekst globalnog djelovanja, što nije propisano članom 17. Ugovora iz Mastrihta Da bi EU bila relavantan regionalni međunarodni faktor koji može ispunjavati ciljeve propisane Petersberškom i Kelnskom deklaracijom, EBOP EU mora posjedovati i kredibilne organe koji će sprovoditi bezbjednosnu politiku. S tim u vezi, EBOP EU mora zadovoljiti dva osnovna kriterijuma koja procjenjuju operativnost zajedničke bezbjednosne i odbrambene politike, a to su posjedovanje autonomnih kapaciteta akcije (vojnih i civilnih) i kapacitet odlučivanja tj. postojanje odgovarajuće institucionalne strukture za efikasno donošenje odluka.
Na sastanku u Kelnu, Evropska komisija stvorila je prve konture organa EBOP EU, naglašavajući da će osnovni zadatak ovih organa biti jačanja vojnih kapaciteta EU i upravljanje krizama definisanih Petersberškim zadacima. U skladu sa navednim, Evropska komisija obrazovala je tri organa EBOP EU: Komitet za politička i bezbjednosna pitanja, Vojni komitet i Štab EU. S druge strane, oblast civilnog upravljanja krizama određena je nadležnostima koje su propisane u Komitetu za civilne aspekte upravljanja krizama, na osnovu odluke Savjeta ministara iz 2000. godine. Osnovna svrha ovog organa jeste da dozvoli da vojni i civilni mehanizmi upravljanja krizama budu kohezivni i da međusobno sarađuju.
Pored organa koji su nadležni za donošenje odluka, EBOP EU mora posjedovati i vojne i civilne kapacitete na osnovu kojih bi mogla da blagovremeno i adekvatno odgovori na međunarodne krize. Najveći korak ka institucionalizaciji i operacionalizaciji vojnih kapaciteta EU učinjen je na sastanku Evropskog savjeta u Helsinkiju (1999.) kada je definisan tzv. globalni cilj (Headline goal). Svrha određivanja globalnog cilja je stvaranje vojnih mehanizma koji će na pravi način odgovoriti na međunarodne izazove bezbjednosti i stabilnosti. U skladu sa potrebom za stvaranje vojnih mehanizama EU, na sastanku u Helsinkiju je odlučeno da se do 2003. stvore Evropske snage za brzu intervenciju, koje bi raspolagale značajnim vojnim kapacitetima (do 60.000 vojnika, mobilnost oružanih snaga u toku jednog mjeseca i mogućnost vojnih akcija na jednu godinu).
Briselska konferencija o obavezama na osnovu potreba (2000) ide korak dalje kada je u pitanju jačanje vojnih kapaciteta EU u okviru EBOP. Stvoren je tzv. Katalog raspoloživih snaga koji je imao za cilj implementaciju postignutog dogovora iz Helsinkija i stvaranje operativnih vojnih snaga do 2003. godine, koji bi morao biti realizovan kroz dobrovoljno doniranje vojnih sredstava zemalja članica EU (100.000 vojnika, 100 brodova i 400 vojnih aviona).
Bonus video:
