Zašto nerviram premijera i njegove "strateške investitore"
Osjećam se počastvovano što je Premijer Milo Đukanović na Miločerskom razvojnom forumu, mene i moje tekstove u Vijestima o Arsenalu, Porto Montenegru i Qatari Diaru označio kao glavni problem inače, izuzetno uspješne ekonomije Crne Gore pod njegovom upravom. Ni slova ne reče Premijer o KAP-u, štrajkovima, padu državnih garancija, stečajevima. Neki mediji koji ne vide opšte blagostanje u Crnoj Gori, glavni su izvor problema - kako reče, “unutrašnje destrukcije“ koja Premijeru rastjeruje renomirane investitore.
I dok se on tako žestoko i uspješno nosi sa zlim novinarima, četnicima iz Beograda, svjetskom ekonomskom krizom, Sunčevim pjegama, crnim rupama u univerzumu i ostalim pošastima koje pokušavaju da mu rastjeraju investitore, problem je što se neko usudi da se pita i piše da li je baš moralo biti ovako kako je Premijer napravio da bude i da li je baš sve tako kako on želi da prikaže da jeste.
Odmah priznajem - kriv sam što žalim za Arsenalom i pored ovakvog Porto Montenegra kojim se Premijer diči. Žalim za najkompleksnijim, najskupljim i najstarijim INDUSTRIJSKIM PREDUZEĆEM u Crnoj Gori koje je zapošljavalo 490 radnika i par stotina kooperanata u doba kada ga je Premijer zatvorio, za firmom koje je POSLOVALA POZITIVNO u vrijeme kada joj je On zakucavao posljednji ekser u mrtvački sanduk, koja je imala milionski vrijedne poslove u inostranstvu onda kada je On prodao za otprilike toliki iznos kao građevinski plac Piteru Manku.
Žalim i što je račun za remont posljednjeg sovjetskog ratnog broda u Arsenalu iznosio 32 miliona dolara, a Premijerova Vlada je od ostataka tog novca koje su Rusi ostali dužni Asenalu, prije nekoliko godina od Moskve kupovala školsku opremu, traktore i opremu za TE „Pljevlja“. Žalim i zbog toga što moj standard danas ne iznosi ni 30 odsto standarda kojeg su imali moji roditelji 1990. kada se pojavio mlad, lijep i pamentan On i usrećio CG ekonomiju i njene građane, po modelu spaljene zemlje. Smeta mi što smo umjesto državne fime koja je poštovala zakon i plaćala sve dadžbine, dobili povlašćenog investitora koji krši zakone, planske dokumente, nepoštuje preuzete obaveze, mulja sa preprodajom struje bez licence i izvlači dobit u inostranstvo.
Žalim za vremenom kada je Tivat, prevashodno zahvaljujući Arsenalu, bio druga opština u SFRJ u dohotku per capita, osmah nakon slovenačkog Velenja i žalim za propuštenom prilikom da se sačuva firma sa tradicijom dugom 120 godina, koja je osim brodoremonta, bila i PROIZVOĐAČ koji je pravio patrolne čamce, drvene barke, topove, morske mine, protivgradne i rakete za osvjetljavanje, višecjevni bacač raketa, pontonske mostove.... To se prije dolaska na vlast Premijera, nalazilo na impozantnom spisku PROIZVODA što su se pravili u Crnoj Gori, zemlji gdje je sada najkompleksnija roba što je njene fabrike prave, aluminijski ingot, svježe posječeni drveni trupac, boca piva, rakije i vina.
Žalim što je Premijer Crnu Goru od države PONOSNIH RADNIKA- PROIZVOĐAČA i zemlje FABRIKA i INDUSTRIJE, pretvorio u vilajet UCIJENJENIH SLUGA, PROSJAKA, NAPLATNIH PARKIRALIŠTA, STANOVA ZA PRODAJU NA TRŽIŠTU i FENSI-ŠMENSI MJESTA ZA PROVODE Premijera, njegove ekipe i strateških partnera.
A mogao je, On baš, na primjeru Porto Montenegra drugačije - natjerati Manka da marinu i stanove za prodaju na tržištu radi kao pravu greenfield investiciju - na pustim kamenim hridima i makiji Luštice kao što to sada radi Orascom, a ne da uništi Arsenal da bi svom partneru na srebrnom poslužavniku servirao najvrijednije - obalnu infrastrukturu građenu duže od vijeka.
Mogao je Premijer poštedjeti Arsenal, te dobiti u dijelu njegovih kapaciteta, željeni servisni centar za jahte zbog kojeg On sada namjerava da uništi brodogradilište Bijela. Mogli su se u Tivtu i Boki i dalje školovati i zapošljavati inženjeri, ekonomisti, pravnici, vrhunski majstori i zanatlije, a ne kao danas da je ovdašnja mladost osuđena na „krpu i metlu“ - poslove stražara, čistača, sobarica i konobara u Porto Montenegru, jer su sve vrijednije menažerske pozicije zauzeli kadrovi od Podgorice, Nikšića, Beograda, preko Londona i Kejptauna, do Toronta i Sidneja. Mogao je tako „ubiti i geopolitičku muvu“, pa bi imao i nešto ozbiljno ponuditi partnerima iz NATO.
Umjesto što je u Porto Montenegro dobio najveće rusko naselje na Jadranu, mogao se Premijer možda danas hvaliti da je Tivat poput Rote u Španiji, baza ratnih brodova SAD koji su dio interkontinentalnog balističkog raketnog štita i ne bi morao „grebati“ na vrata NATO-a da ga puste unutra i tako sačuvaju postojanje države koju on vodi. Ovako, ostalo je pljuvanje po Arsenalu kao „crnoj ekološkoj tački“ Jadrana zbog 8.400 kubika grita i teškim metalima zagađenog sedimenta na dnu mora, a koji se i dan-danas, sedam godina nakon što je Premijer uspješno zatvorio tu „crnu tačku“ nalaze na istom tom mjestu - na dnu akvatorijuma blještave Mankove marine. Žalim i što moj Premijer, vrsni ekonomista momišićke škole, kada je već odlučio da uništi Arsenal, nije svom omiljenom poslovnom partneru rekao:
OK, čika Peter, evo tebi cijeli Arsenal, zemlja, zgrade, oprema i mašine, sve što vidiš. Nosi, prodaj, sruši, rasturi, radi što hoćeš i sve to dobijaš za džabe. Daćeš zauzvrat, državi Crnoj Gori nepromjenljiv vlasnički udio od recimo, 34 odsto u tvojoj kompaniji Adriatic Marinas, pa će i nama u državnu kasu, srazmjerno kapati od uspjeha Porto Montenegra.“
Ovako, Premijer je sve to trsio za simboličnu cifru, a država Crna Gora nije došla u situaciju da i sama osjeti blagodeti “podsticajnog investicionog ambijenta“ koji je za zaradu svojih poslovnih partnera kreirao Premijer, pa da i njoj malo kapne od prodaje goriva oslobođenog carine i PDV-a, stanova čiju gradnju unapred finansiraju njihovi kupci, rente poslovnih prostora, iznajmljivanja vezova. Patriota Premijer ni ne pomišlja da država kao vlasnik brodogradilišta Bijela uloži u njega i napravi remontni centar za jahte, već i to servira Manku sa istom spin pričom koju je 2005-2006. imao za Arsenal.
Para imamo, pa prošle smo godine iz cuga platili 100 i kusur miliona garancija za Premijerovog partnera u KAP-u, neki dan smo dali 5 miliona za njegov „brend“ Pobjedu! Arsenal koji je osnovan 1889. i Bijela koja posluje od 1927. nisu, je li, brendovi koje je trebalo sačuvati, a KAP i Pobjeda jesu, kao i Premijerova obiteljska Prva banka „osnovana 1901“. Izvinjavam se Premijeru, ali ja ću se toga sjećati i dalje, ma kako to „destruktivno“ djelovalo.
Bonus video:
