Otkad znam za sebe, nijesam voljela po hladnim nikšićkim zimama, kada dune snažni vjetar sa Vojnika, da nosim kapu. Nijesu pomogale ni riječi moga oca koji je bezuspješno pokušavao da ubijedi mene malu, kao i mene odraslu, riječima da na hladnoći, bez kape, svaki čovjek u najmanju ruku izgleda "jadno". Šta je to biti "jadan" na nikšićkoj hladnoći, do danas, čini mi se na pravi način nijesam razumjela.
Hladni novembarski dan. Odlazak do prodavnice, po principu - ako se baš mora. Pored mene, oskudno odjeven u poderanom radnom odijelu i ljetnim patikama, za sva godišnja doba, mlađi čovjek. Po hrapavom i nimalo lijepo osunčanom licu, kao po pustom polju u sumraku, prve bore, prve kaldrme koje bez ijedne mimike, svjedoče da životni put ovom čovjeku nije nimalo lak. Na promrzlom dlanu, metalni novac kao prilijepljen, ne da se izbrojati. Vrlo stidljivo, prebacujući ga iz ruke u ruku, pokušava da izračuna koliko će grama gotovog jela moći platiti, sebi ili nekom kod kuće. Kako je istovremeno i lako i teško prebrojati tako malo metalnog novca, s obzirom na to šta se sve od nekoliko komada metala očekuje. Tiho, glas ne čujem, ali ono što vidim da prodavačica dodaje, izgleda tužno. Osjetila sam januarsku jezu u novembru.
E sad, ako bismo vjerovali političarima, kao što vjerujemo, ovaj čovjek bi bio neradnik, jer u zemlji vrtoglavog uspjeha, siromaštvo je lični izbor, a ne nametnuto stanje, Međutim, da li su mnogi penzioneri siromašni po vlastitom izboru, da li su fizički radnici, bez radnog vremena, radnog staža i bilo kakve zaštite na radu, siromašni po izboru? Na to pitanje ni vlast ni bogati pojednici ne traže odgovor, jer, ne zaboravite, o siromašnima ni vlast ni Bog ne vode računa, iako su i jednom i drugom usta puna istih.
Junak ovog teksta je i "belvederac" i "litijaš", svaki onaj pošteni idealista koga političari namame na masovna okupljanja, ubjeđujući ga da dok su na ulicama i skandiraju, svi jednaki. Ali… da li su svi jednaki, ako neko na kraju protesta ode u trošni podstanarski dom da jede hljeb sa paštetom, a neko u restoran, pa nakon toga u luksuzni penthaus? Tužno je što su nas ubijedili da je dovoljno da nas neko "bitan" potapše po ramenu ili da nam omogući da napravimo zajedničku fotografiju, pa da znamo da smo na pravom putu.
Čudne su i besputne naše staze, jer zahvaljujući njima, koliko je sjutra, bezuspješno ćemo pozivati telefonom dojučerašnjeg "bitnog" saborca da se smiluje i da nam pomogne oko zaposlenja. Taj naš "pravi put" danas, kao i godinama unazad, vodio je mnoge roditelje da bjesomučno danima i satima čekaju ispred kabineta predsjednika partija, opština, načelnika... i mole za posao za svoje dijete, koje je, uzgred, izvrstan student. I zamislite, uvijek je bilo skoro pa nemoguće naći termin za prijem, jer "bitni" nikad nemaju vremena, s obzirom na to da danonoćno rade za naše dobro. Naučili smo da je povijena kičma normalan položaj tijela, pa ako se i neko nađe dovoljno lud i hrabar da ne pristane na to, svi ćemo zdušno reći da nije mudar, jer radi protiv sebe. Taj naš savršeni društveni sistem, koji su podjednako gradili političari svih orijentacija, odvajkada se zasniva na istom principu, a to je da svi mi u Crnoj Gori imamo nekog Joksima od koga nam sudbina, nažalost, zavisi.
Zato na kraju dana, kao kada se na kraju predstave spuste zavjese, u svoja četiri zida, sami sa sobom ćemo najbolje znati, da li je naša "odanost" za radovanje ili za gorko plakanje.
Kažu, zima će biti hladna, pa bi bilo dobro dočekati je sa kapom na glavi i uspravnom kičmom.
Autorka je dipl. pravnica
Bonus video:
