U jednoj od najprestižnijih slovenačkih gimnazija, na pitanje koliko je nastavnika izvrsno, direktor odgovara da ih je takvih osamdeset procenata. Deset odsto je prosječnih, a deset odsto bi smjesta moglo dobiti otkaz. Do najboljih se stiže nakon uvida u postignuća, ozbiljnog intervjua i praćenja pedagoškog rada. Dodaje da zadatak postaje sve teži, jer hiperinflacija diploma i tamo čini svoje. Ipak, direktor je istrajan. Svjestan je da je ulaganje u obrazovanje mladih, u stvari, ulaganje u one koji će brinuti o njemu kad ostari, koji će voditi uspješnu ekonomsku politiku i obezbijediti dobre škole za njegove unuke. Slovenija je na početku svoje reforme na čelu imala Slavka Gabera, a on je okupio tim najboljih profesionalaca, koje najčešće lično nije poznavao, ali je znao rezultate njihovog rada. Zato se na PISA testiranjima slovenački učenici prilično visoko kotiraju, a posebno u odnosu na zemlje regiona. Još važnije od tih rezultata su upornost i samokontrola koje vas iznenade kod učenika ove gimnazije, i njihovo uvjerenje da težak rad i učenje imaju smisla. A u slučaju nedozvoljenog preuzimanja ili prepisivanja na ispitima ili esejima, diploma se jednostavno oduzima i sav višegodišnji rad pada u vodu.
U isto vrijeme, kod nas traje višemjesečna rovovska bitka oko toga ko će biti gradonačelnik Podgorice. Očigledno je da postoji prećutni kompromis o tome šta je za zemlju važnije. Na kraju, svima se izgleda čini da je aktuelni ministar obrazovanja (valjda strateški najvažnijeg sektora u državi) na neki način napredovao postavši gradonačelnik Podgorice. Toliko o političkim prioritetima.
Za razliku od brige o obrazovanju, kod nas se i te kako znaju lomiti koplja oko selektora neke sportske reprezentacije. Kako i ne bi. Reprezentacija treba da nas predstavi pred svijetom, pa zato treba izabrati igrače koji sigurno mogu dovesti do pobjede. Ma ko da su (etnički, vjerski, partijski), biramo ih samo ako su profesionalci. Ne preza se tu ni od uvoza kadrova, iako će se na terenu braniti nacionalne boje. A kad „naši“ omanu, krivica se jasno adresira: na selektora i njegov stručni tim. „Nema zezanja sa državnim dresom“, poručuje, ne baš biranom riječi, i Bogdan Tanjević. Navijači izreda traže ostavke zbog „ovakvog brodoloma i poniženja“; igrače optužuju da su izdajnici jer im je „džep iznad svega“; poneko čak predlaže da im se „ukine crnogorsko državljanstvo“.
I kad idu kod ljekara, našim građanima, a posebno političkim moćnicima, uopšte nije svejedno da li će ih liječiti neko ko nema dovoljno iskustva ni znanja, neko ko je u malenoj sredini vidio malo pacijenata, a diplomu stekao „bolonjskom kašičicom“. Svi se trudimo da stignemo do najboljeg stručnjaka i profesionalca, bez obzira na političku ili drugu pripadnost.
Pa ipak, ne ponašamo se tako kad su škola i nastavnici u pitanju. Nikako da shvatimo da se zemlja diže iz pepela (Finska, Koreja) tako što se ljudima vraća povjerenje u školu. Vrši se izbor najbolje moguće „reprezentacije“ onih koji nam, radeći sa djecom, zapravo kreiraju budućnost. Ni mali broj učenika u odjeljenjima, ni najnovije tehnološke igračke, nisu bile ključ uspjeha ovih zemalja. Ključ je bilo to što kod njih u nastavnike idu samo oni koji pripadaju trećini najuspješnijih učenika u zemlji i što se na obrazovanje gleda kao na krajnje ozbiljan i cijenjen rad. Ukoliko nije tako, na scenu stupaju direktori (vrsni profesionlaci, od kojih se najmanje očekuje da budu politički „podobni“). Oni imaju težak zadatak da odaberu ljude koji mogu obavljati posao koji se danas smatra najzahtjevnijim i najkompleksnijim - posao nastavnika. A na čelu svega bi trebalo da bude ministar obrazovanja i konačno vlada sa svojom vizijom.
Vizija uspješnog i kvalitetnog obrazovanja je mahom svuda ista - nisu u pitanju samo rezultati na testovima, već i to da li iz škole pojedinci izlaze spremni da odgovore na probleme sa kojima se suočavaju prvi put; da li su istrajni i optimistični; imaju li samokontrolu, poštenje i integritet ličnosti. Naši su rezultati već vidljivi: prepisivanje i varanje, kupljene diplome i plagirani doktorati. I deset hiljada mladih visokoškolaca bez posla. I poslovi do kojih se stiže zahvaljujući vezama, a ne znanju. I škole u kojima je đacima dosadno i malo šta nauče.
Zato je naša najozbiljnija „dijagnoza“ to što ni građani ni politički lideri i partije nisu ozbiljno i konstruktivno zabrinuti zbog toga što nam u nastavnike i dalje idu osrednji ili loši; što su malo plaćeni i što ih niko, pa ni oni sami sebe, ne vidi kao paradigmu uspjeha u životu. Čudno je to da društvo očekuje da mu grade budućnost i da mladima budu uzori oni koje decenijama tretira kao gubitnike, kao marginalne ljude koji ništa bolje nisu našli da rade ili studiraju. Čudno je i da imamo toliko univerzitetskih nastavnika, a da se sve češće koristi kletva „dabogda ličio na svoje profesore“. Čudno je, zaista, kako gradimo svoju obrazovnu „reprezentaciju“.
Zbog svega toga, višemjesečni pregovori o vlasti u Podgorici nisu ništa drugo do ponižavanje obrazovanja i države, i to mahom od strane svih političkih stranaka. Jer, ako javnost i ne pokazuje dovoljno zanimanja za obrazovanje (kao što ga pokazuje za nacionalnu košarkašku reprezentaciju), politički lideri su oni koji bi trebalo da brinu o dugoročnom javnom interesu. A briga za kvalitet obrazovanja je suštinsko pitanje integriteta jedne države, njenog valjanog vođenja i planiranja njene budućnosti.
Bonus video:
