Još jedna turistička sezona je iza nas. Mnogo faktora je uticalo na njen (ne)uspjeh. Ovih dana svi slušamo da i nije bila tako loša kako se u prvi mah činilo da će biti. Razni analitičari i stručnjaci već izlaze sa podacima željeći da uporede odlazeću sezonu sa onom prethodnom. Čuje se sa raznih strana: 1,5% manje turista nego prošle godine, 3% manje, 5% manje itd. Iskreno, meni, ovi procenti ne znače ništa dok ne čujem koliko je to manje ili više para zarađeno ove sezone u odnosu na prošlu. U ozbiljnim turističkim zemljama, podatak o broju turista je važan, ali se mnogo više pažnje pridaje podacima u vezi sa zaradom od turizma. Mi u ovoj konstelaciji stvari, bez obzira na broj turista, svakako manje prihodujemo nego prošlih godina. Možda će se neko zapitati kako je to moguće, te zbog njih slijedi jedno kratko objašnjenje. Rast broja dolazaka na jednu turističku destinaciju ne mora nužno da prati i rast prihodovanja od turizma. Sve turističke destinacije imaju svoj životni ciklus. Mi se kao destinacija trenutno nalazimo u fazi stagnacije. Njoj je prethodila faza konsolidacije (koja je u našem slučaju trajala vrlo kratko), a nakon faze stagnacije slijedi faza propadanja ili podmlađivanja (u zavisnosti od spremnosti i spretnosti ljudskih resursa). Prema mišljenju mnogih istraživača turizma, fazu stagnacije prati povećan broj posjeta jednoj destinaciji, a sa druge strane, isti ili manji prihod od turizma. Ovo se ujedno vrlo lako objašnjava i zakonom tržišta. Veća ponuda niža cijena. Kada se na ovo dodaju još i kriminogene radnje tzv. dilera, izdavanje smještajnih jedinica koje nisu kategorisane i mnogo toga drugog, ne čudi što se nalazimo u fazi koja prethodi fazi propadanja. Kao potvrdu ove priče mogu navesti činjenice koje u praktičnom smislu objašnjavaju ovaj fenomen. Po zvaničnim podacima Svjetske turističke organizacije (UNWTO, 2013), Crna Gora je prošle godine imala nešto preko 1.200.000 turista, dok je Srbija za istu godinu imala preko 800.000 turista. Međutim, kada se uporedi prihod od turizma, stvari stoje malo drugačije. Naime, Srbija je sa manje turista prihodovala skoro 10% više od CG. Ne bih previše ulazio u analizu ovih podataka, za to su pozvaniji stručnjaci. Samo sam želio da pojasnim genezu problema. No, povod za pisanje ovog teksta je emisija “Živa istina”, odnosno gost koji je bio u studiju prije nekoliko večeri. Predsjednik (ili direktor, po riječima gospodina Šukovića!) CTU je za nešto više od sat vremena iznio svoje stavove u vezi sa aktuelnom turističkom sezonom. Po njegovim riječima ona nije bila tako loša, što i ne čudi jer, Bože moj, ako je u Splmdidu bila dobra sezona bila je i svugdje drugo. Analizirane su mnoge stvari pa tako i sprovođenje odluka, tj. njihovo izvršenje zarad smanjenja vidljivih problema. Gospodin Radulović, otvoren i rječit u svom stilu, kaže, parafraziram: inspektori su krivi, oni ne sprovode odluke na terenu i automatski se stvari vraćaju na početak. Pa jeste, u pravu je, koga drugo da okrivimo nego inspektore. Nije njima lako, treba svom komšiji, rođaku, a u nekim slučajevima i sebi samima, da napišu kaznu koja je vrlo često četvorocifrena. Istina nije da su oni krivi, istina je da smo krivi mi, mi koji radimo u turizmu i koji ne umijemo da se izborimo sa aktuelnim problemima. To je živa istina! U nekoliko navrata gospodin Radulović je pominjao svijetle primjere iz Evrope i svijeta... Međutim, zaboravio je da kaže da oni itekako znaju kako da stimulišu svoje građane da se bave turizmom. Od davanja finansijske pomoći, preko smanjenja birokratije, pa sve do zaštite njihovih prava. Na taj način oni prave partnerstva sa svojim građanima, a to je prvi korak ka uspjehu, koji smo mi, nažalost, preskočili. Da li se neko i zapita koji su to realni problemi sa kojima se susreću preduzetnici, ljudi koji poseduju porodične hotele, domaćinstva, privatne smještaje, ugostiteljske objekte? Da li ih je neko obučio za posao koji rade? Znamo da je turizam vrlo osjetljiva djelatnost, pogotovo u onom dijelu koji je vezan za imidž destinacije. Da li smo nekada posmatrali stvari iz drugog ugla i zapitali se sa kolikim stepenom zadovoljstva su turisti napustili našu destinaciju? Odgovorićusam nismo, jer da jesmo ne bi nam se iste greške ponavljale svake godine. Takođe, u intervjuu je bilo riječi i o nekim kulturnim manifestacijama koje zbog finansijskih problema nisu planirane za ovu sezonu. Ja bih, ipak ,rekao da od starta nisu bile samoodržive, što opet znači da neko na startu nije dobro projektovao čitav posao. I tu, gospodine Raduloviću, ne može pomoći ni 50 ni 100 eura, koje niste izdvojili za Cucku jeku ove godine, jer i sami znate da ako manifestacija nije ekonomski održiva nije je moguće do vijeka držati na “aparatima za disanje”. Ovo, naravno, ne znači da je treba ukinuti. Prije sam za to da se, recimo, pronađu novi modeli finansiranja kroz razne projekte koji bi finansirali određeni fondovi. Na ovaj način bi se izbjegla neizbježna uloga lokalne samouprave i osnovao organizacioni odbor manifestacije koji bi u budućnosti mogao da raspolaže svojim resursima. Ogromni su problemi koji tište ovu malu destinaciju. Šta je tek sa mjestima poput Sutomora, Čanja, Utjehe, Ulcinja? Jednom moramo da shvatimo da turizam u Crnoj Gori nije samo ono što se dešava u Budvi ili u nekoliko velikih hotela. Turizam je nešto mnogo više od toga, nešto od čega većina naših sunarodnika može da živi. To je još jedna živa istina!
Bonus video:
