Komentarišući urušavanje crnogorskog društva (u svakom smislu), za koje (potpuno opravdano) krivi političku ,,elitu”, dvadesetčetvorogodišnji Cetinjanin, sa fakultetskom diplomom i pasošem popunjenim pečatima gotovo svih zemalja Evropske unije, u šali, onako tipično cetinjski, kaže: “Da imam osamdeset godina, ušao bih u crnogorski parlament, u toku premijerskog sata, sa dinamitom, i sa osmijehom Ljuba Čupića, riješio nas svih muka!”
Da li je teško pronaći razlog ekstremnog ogorčenja u šali ovog mladog čovjeka?! I nije, čak ni površnim sagledavanjem crnogorske parlamentarne zbilje. Crnogorski parlamentarizam nije rođen kao istinska potreba Crnogoraca za demokratijom ili njihovih stremljenja da unaprijede sistem u kojem su živjeli. Odluku da svoju zemlju učini i parlamentarnom, donio je sam Nikola Mirkov, isključivo bježeći od toga da je posljednji apsolutista u Evropi.
Danas, nakon dugog puta, crnogorski parlament nije značajnije iskoračio u odnosu na onaj od prije vijeka. Makar ne suštinski. I dalje “Nikola Mirkov”, u skladu sa svojim interesima i prohtjevima, oktroiše Ustav, raspušta i saziva vlade. Prijeti “Gospodar”, vrijeđa, obesmišljavajući čak i samo postojanje parlamenta. Da je naš parlament prava mjera crnogorskog društva, ilustruju njegovi parlamentarci. Ako za paradigmu njegovog djelovanja, uzmemo političke partije - opcije, onda gledamo u mutnu, prljavu baru (žabokrečinu, rekli bi Cetinjani). Glavne uloge su podijeljene Mišku Tarzanu Simoviću, Ran(š)ku/Vujici LaŽoviću, gošparu Sulju, Emilu Mandiću, Nebojši Raduloviću, Vasiliju Damjanoviću, Darku Pozitivnome.
Prateći njihov rad, od najjačeg, najlošijeg među lošima, počnimo od Miška Tarzana Simovića. Iako u svojoj partiji ima žestoku konkurenciju, ipak je on prvi izbor za ortodoksnog predstavnika crnogorske “pobjedničke” politike. Bitišući četvrt vijeka na crnogorskoj (nazovi) političkoj sceni, ostavio je, zasigurno, najneobičniji utisak - toliko je toga izgovorio, a da ništa značilo nije. Uzimajući to u obzir, dovedeno u odnos sa izbornim rezultatima njegove partije, crnogorska je enigma! Jako cijeni Ran(š)ka/Vujicu LaŽovića i gošpara Sulja. Živi prośečno!
Ran(š)ko/Vujica LaŽović, jedinstven je lik sa te scene. Boluje od dvostruke ličnosti, đe je drugi u stvari ono, što je u biti prvi. Dok slušaju i pjevaju himnu iz “sveg mozga”, prvi teatralno ljubi zastavu, držeći lijevu ruku (patriotski) na srcu, dok mu je desna utrnuta u duboki, puni džep. Za to vrijeme, ovaj “drugi” neskriveno misli samo o punom džepu i to je jedino što mu je važno, pored, naravno, principijelnosti. Jako cijeni sve zasluge Miška Tarzana Simovića, a kad dođe do nesporazuma i bračne svađe, praktikuje popušiti lulu mira. Sa gošpar Suljom se dobro razumije. On živi malo iznad prośeka!
I gošpar Suljo je iznad svega principijelan. Skroman je, nenametljiv (osim za trgovinu) i želio bi da je potpuno neprimjetan, osim pred i neposredno nakon izbora. Iskreno voli svoj narod. Radi isto što i Ran(š)ko/Vujica LaŽović - jako “cijeni” Miška Tarzana Simovića. Živi prośečno” Emil Mandić i Nebojša Radulović imaju manje, identične uloge. Jako su važni za sve - sportskim žargonom rečeno, kvare igru, i to svoju! Zato ih Miško Tarzan Simović, Ran(š)ko/Vujica LaŽović i gošpar Suljo vole, iako ih uopšte ne cijene. I oni žive prośečno!
Vasilije Damjanović je zbog incesta devedesetih, sa partijom Miška Tarzana Simovića, imao turbulentan politički život. Razveden, puno je lutao. Međutim, uspio je da se “sredi” - odradio je pripravnički u jednoj banci, a sada je primljen (na određeno!) u firmi državnog strateškog investitora. Iako krivi Miška Tarzana Simovića zbog incesta, nada se, na sljedećim parlamentarnim izborima, bezgrešnom začeću upravo sa njim. Sad živi prośečno, ali ako bi ga bezgrešno oplodio Miško Tarzan Simović, živio bi iznad prośeka!
Darko Pozitivni se trudi da bude pozitivan, ali mu ne polazi za rukom. Želi biti u dobrim odnosima sa svima, ali i ne poći putem kojim su išli Miško Tarzan Simović, Ran(š)ko/Vujica LaŽović, gošpar Suljo, Emil Mandić, Nebojša Radulović i Vasilije Damjanović. Ili upravo to želi, ne zna ni on sam. A, taman je počeo da živi prośečno!
To što je ovakva predstava samo hir “Gospodara” i to što traje godinama, najvjerovatniji je razlog ogorčenja mladog Cetinjanina sa početka priče. To što pomenuti crnogorski parlamentarci, svakog prvog u mjesecu, prihoduju od 4 do 8 pro śśečnih mjesečnih zarada “običnog” prosvjetnog radnika u Crnoj Gori, zasigurno samo povećava animozitet kod onih koji žive “ispod prośeka!”. A takvih je puno i biće ih sve više. Makar, ako se nešto značajno ne promijeni.
A što bi to trebalo mijenjati?! Sve i radikalno, kada je u pitanju dosadašnja rutina djelovanja narodnih predstavnika. Valjda je vrijeme da obrazac političkog ponašanja bude poput onog koji promovišu Dritan Abazović, Aleksa Bečić ili Bojan Zeković, bez obzira na nesretne i nespretno postavljene okvire njihovih političkih organizacija. Valjda je konačno došlo vrijeme da mjera političke odgovornosti postane ona koju pokazuju Miodrag Lekić, Džavid Šabović ili Velizar Kaluđerović, uprkos truležini oko njih!
A da promjene iznesu entuzijazam i energija mladih, novih ljudi, poput Bobana Batrićevića ili Luke Rakčevića! Ukratko - samo da rade sve ono što ne rade Miško Tarzan Simović, Ran(š)ko/Vujica LaŽović, gošpar Suljo, Emil Mandić, Nebojša Radulović, Vasilije Damjanović i Darko Pozitivni. Ako smognu snage da prepoznaju jedni druge, možda se u Crnoj Gori i desi nešto novo!
Bonus video:
