Aspen strateška grupa, nestranačka grupa eksperata za spoljnu politiku, čiji sam kopredsjedavajući zajedno sa bivšim američkim sekretarom za nacionalnu bezbjednost Brentom Skaukroftom, nedavno se mučila oko pitanja kako da odgovori na akcije Rusije u Ukrajini. A sada se i NATO muči sa istim pitanjem. Dok se Zapad mora oduprijeti težnjama ruskog predsjednika Vladimira Putina da ospori normu usvojenu nakon 1945. da se tuđa teritorija ne smije zauzimati silom, on ne mora potpuno izolovati Rusiju, sa kojom mu se preklapaju interesi u vezi sa nuklearnom bezbjednošću, neproliferacijom, antiterorizmom, Arktikom i regionalnim pitanjima poput Irana i Avganistana. Štaviše, geografija daje Putinu prednost u bilo kojoj eskalaciji sukoba u Ukrajini.
Prirodno je osjećati ljutnju zbog Putinovih varki, ali ljutnja nije strategija. Zapad mora uvesti sankcije uperene protiv sektora finansija i energije da bi obuzdao Rusiju u Ukrajini, ali takođe ne smije izgubiti iz vida potrebu da sarađuje sa Rusijom povodom drugih pitanja. Te ciljeve nije lako pomiriti i nijedna strana neće imati koristi od novog Hladnog rata. Stoga ne iznenađuje da da je Aspen grupa, kada se došlo do specifičnih politički preporuka, bila podijeljena. Ovu dilemu bi trebalo postaviti u dugoročnu perspektivu: Kakvoj se Rusiji nadamo za deset godina? Uprkos Putinovoj agresivnoj upotrebi sile i bombastičnoj propagandi, Rusija je država koja doživljava pad. Putinova neliberalna strategija gledanja na istok dok vodi nekonvencionalni rat protiv Zapada će pretvoriti Rusiju u gasnu stanicu Kine dok svoju ekonomiju odsijeca od zapadnog kapitala, tehnologije i kontakta koji su joj potrebni.
Neki oponenti Rusije će možda pozdraviti pad te države na račun toga da će se problem na kraju riješiti sam od sebe. Međutim, to bi bilo kratkovido. Prije sto godina, ispostavilo se da je pad austrougarskog i otomanskog carstva itetako poremetio međunarodni sistem. Postepeni pad, poput drevnog Rima ili Španije iz 18. vijeka, ima manje remetilački uticaj nego onaj brzi, ali bi najbolji scenario bio oporavljena i rebalansirana Rusija tokom naredne decenije. Dokazi o padu Rusije su brojni. Porast cijena nafte na početku vijeka je dao ekonomiji vještački podstrek, zbog čega ju je Goldman Saks uvrstio među glavna tržišta u usponu (jedna od BRICs, zajedno sa Brazilom, Indijom i Kinom). Danas je, međutim, taj rast nestao. BDP Rusije iznosi oko sedmine američkog a njen prihod po glavi stanovnika (u smislu pariteta kupovne moći) od 18.000 dolara je oko trećine američkog.
Nafta i gas iznose oko trećine ruskog izvoza, polovinu državnih prihoda i 20 odsto BDP, dok izvoz visoke tehnologije čini samo sedam odsto izvoza proizvedene robe. (u poređenju 28 odsto SAD). Resursi se neefikasno dodjeljuju unutar ekonomije, pri čemu korumpirane institucionalne i pravne strukture koče privatne investicije. Uprkos privlačnosti tradicionalne ruske kulture i Putinovih poziva na jačanje ruske meke moći, njegovo zastrašivanje je posijalo nepovjerenje. Malo stranaca gleda ruske filmove a nijedan ruski univerzitet prošle godine nije uvršten među globalnih top 100. Vjerovatnoća etničke fragmentacije je manja nego u sovjetskim danima, ali je i dalje problem na Kavkazu. Stanovnici koji nisu Rusi činili su polovinu sovjetske populacije; sada čine do 20 odsto Ruske Federacije i zauzimaju 30 odsto njene teritorije. Javni zdravstveni sistem je u haosu. Natalitet opada a stopa mortaliteta se povećala, dok prosječni muškarac u Rusiji umire u ranim šezdesetim. Prema procjenama demografa Ujedinjenih nacija, ruska populacija bi mogla opasti sa današnjih 145 miliona na 121 milion do sredine vijeka.
Međutim, iako Rusija trenutno djeluje kao industrijska banana republika, razne budućnosti su i dalje moguće. Ona ima talentovane ljudske resurse, a neki sektori, poput vojne industrije, mogu da proizvedu sofisticiranu robu. Neki analitičari vjeruju da će uz reforme i modernizaciju, Rusija moći da prevaziđe svoje probleme. Bivši predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je brinuo da će Rusija upasti u takozvanu zamku srednjeg prihoda prije nego da dostigne status napredne države, iznio je plan da učini upravo to. Međutim, malo toga je primijenjeno zbog rasprostranjene korupcije. Tokom Putinove vladavine, ruska postimperijalna transformacija nije uspjela a Rusija je i dalje preokupirana svojim mjestom u svijetu i rastrgnuta između istorijski evropskog i slavofilskog identiteta.
Putinu nedostaje strategija za dugoročni oporavak Rusije i reaguje oportunistički - mada ponekad uspješno na kraći rok - na domaću nesigurnost, percipirane spoljne prijetnje i slabost njenih susjeda. Rusija je tako postala revizionistički remetilac međunarodnog statusa kvo - onaj koji teži da bude provodnik za ostale revizionističke sile. Međutim, ideologija antiliberalizma i ruskog nacionalizma je slab izvor meke moći koja je državi potrebna da poveća svoj regionalni i globalni uticaj. Zato su ograničeni izgledi da se Evroazijska unija na čelu sa Rusijom može takmičiti da Evropskom unijom. Kakav god bio ishod Putinovog revizionizma, rusko nuklearno oružje, nafta i gas, vještine u sajber tehnologiji i blizina Evropi, daće mu resurse da izaziva probleme za Zapad i međunarodni sistem. Osmišljavanje i primjena strategije koja obuzdava Putinovo ponašanje, uz nastavak dugoročne saradnje sa Rusijom, je jedan od najvažnijih izazova sa kojima je danas suočena međunarodna zajednica.
Bonus video:
