Trijumf Redžepa Tajipa Erdogana na prvim turskim direktnim predsjedničkim izborima nije iznenađenje. Erdogan je popularan, i kao premijer od 2003, predvodi talas ekonomskog uspjeha. Međutim, on je i populista, koji je sistematski jačao stisak nad državom i medijima, demonizujući u tom procesu svakog kritičara (uključujući bivše saveznike, poput sveštenika Fetulaha Gulena).
Kao što je to slučaj sa drugim populističkim liderima, poput mađarskog premijera Viktora Orbana ili pokojnog Uga Čavesa u Venecueli, nije lako povezati Erdoganova predizborna obećanja sa onim što zapravo radi. Takve figure u početku optužuju protivnike da su korumpirani i da su državne institucije pretvorili u samouslužni politički stablišment, koji isključuje interese običnih ljudi.
Međutim, kada dođu na vlast, ponašaju se upravo tako - tretiraju državu kao vlasništvo sopstvene partije i upuštaju se u korupciju, ili je u najmanju ruku odobravaju. Ovo očigledno licemjerje nimalo ne šteti izbornim šansama populista, kao što je upravo ubjedljivo pokazao Erdoganov uspjeh. Zašto?
Suprotno konvencionalnoj mudrosti, populizam nije definisan određenim glasačkim tijelom - poput niže srednje klase - ili uproštenom politikom koja povlađuje masama, kao što često tvrde liberalni komentatori. Prije će biti da je populizam jedan duboko moralizovani koncept politike, a populisti su političari koji tvrde da oni - i samo oni - istinski predstavljaju narod, svodeći tako sve političke rivale na ulogu podlih pretendenata.
Iza ove tvrdnje stoji pretpostavka da narod ima zajedničku volju koja je izvorno usmjerena na opšte dobro, a da tu volju može identifikovati i primijeniti samo autentični narodni vođa - poput Erdogana, koji je kampanju vodio pod sloganom „Narodna volja, narodna moć“. Stoga populisti nisu samo antielitisti; oni su nužno i antipluralisti a samim tim i antiliberali.
Njihova politika uvijek izaziva podjele, dijeli građanstvo na čist, moralan narod i nemoralne ostale - koje Erdogan jednostavno naziva „izdajnicima“. U očima populiste, ne postoji nešto poput legitimne opozicije. Ko god je protiv vođe, automatski je i protiv naroda. A prema toj logici, ko god je protiv naroda, ne može istinski biti njegov dio.
To objašnjava Erdoganovu optužbu da demonstranti iz Gezi parka koji su se prošlog ljeta pobunili protiv planova njegove vlade da izgradi šoping centar, uopšte nisu pravi Turci. To objašnjava i njegovu zapanjujuću izjavu početkom ove godine, kada je prihvatio nominaciju Partije pravde i razvoja da bude njen predsjednički kandidat: „Mi smo narod. Ko ste vi?“
Često se kaže da populisti ne umiju da vladaju ili da će, kada budu izabrani, postati jasno koliko su nesposobni. Prema ovom stavu, populističke stranke su u suštini partije protesta - a protest ne može da vlada jer je nemoguće protestovati protiv samog sebe. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Populisti tipično usvajaju upravo onaj stil vladanja koji su kritikovali za vrijeme prethodnog političkog establišmenta.
Grabe svu moć koju mogu, onemogućavaju razdvojenost grana vlasti, državne službe popunjavaju svojim „pajtašima“ a svoje pristalice (i samo svoje pristalice) nagrađuju benificijama u zamjenu za lojalnost - što politikolozi nazivaju „masovni klijentelizam“.
Austrijski vječiti populista Jerg Hajder, na primjer, bukvalno je „svom narodu“ na ulici dijelio novčanice od 100 eura. Sve stranke, naravno, kad osvoje vlast, gledaju prvo da se pobrinu za svoje biračko tijelo. Za populiste je, međutim, uobičajeno da to rade otvoreno i čiste savjesti. Na kraju krajeva, pošto su samo njihovi birači pravi „narod“, svi ostali to ne zaslužuju.
Slično tome, populističke partije nastoje da revnosno kolonizuju državu. Ako samo jedna stranka istinski predstavlja narod, zašto država ne bi postala instrument tog naroda? A kada populisti imaju mogućnost da pišu novi ustav, zašto i da ne otežaju život političkim protivnicima kada su oni, po definiciji, neprijatelji naroda (koji su često na meti optužbi da su strani špijuni)?
To objašnjava zašto klijentelizam i korupcija populističkih vlada ne podrivaju podršku glasača njihovim liderima. Smatra se da je takva praksa u službi moralnih „nas“, a na štetu nemoralnih ili tuđih „njih“. Stoga je vjerovanje liberala da će za diskreditaciju populista biti dovoljno samo razotkriti koliko su korumpirani - uzaludna nada. Oni takođe moraju pokazati da ogromnoj većini građana klijentelizam ne donosi nikakvu korist te da će nedostatak demokratske dgovornosti, nefunkcionalna birokratija i podrivanje vladavine zakona na duže staze nanijeti štetu čitavom narodu.
Bonus video:
