Herojsko doba, ratnički mentalitet, čojstvo i junašt vo, dične Crne Gore, zamijenile prirodne ljepote, plaže, obala, planine, turističke Crne Gore. Od istorije se ne može živjeti, ali od turizma može (Ko umije?)Herojsko doba, ratnički mentalitet, čojstvo i junašt vo, dične Crne Gore, zamijenile prirodne ljepote, plaže, obala, planine, turističke Crne Gore. Od istorije se ne može živjeti, ali od turizma može (Ko umije?)Crnogorsko društvo je tradicionalno, poštuje običaje i zavjete svojih predaka. Posebno se vodilo računa o korijenima - junačkim precima i odžaku.Herojsko doba, ratnički mentalitet, čojstvo i junaštvo, dične Crne Gore, zamijenile prirodne ljepote, plaže, obala, planine, turističke Crne Gore. Od istorije se ne može živjeti, ali od turizma može (Ko umije?) Ono što je nekada bilo sveto - u Crnoj Gori je ognjište sa zemljom. Sticana decenijama i vjekovima, zemlja se prenosila sa oca na sina generacijama. Zato se i teško napuštala, a kamoli prodavala. Živjelo se za starevinu (zemlju), i od nje.
Odlazilo se u daleke krajeve, kolonizovalo, službo - valo (bivša JNA, ...), gastarbajtovalo - stvarala porodica, tamo živjelo, i na kraju vraćalo, na svoju zemlju. Bilo je gladnih i ratnih godina, život je bio težak, ali nikad toliko da se proda đedovina. Prodavala se drva, sijeno, stoka. Kad zagusti namještaj, kućanski aparati. Kad je muka, ne daj bože za liječenje, u promet je stvaljan stan. Porodična kuća i zemlja teško. Znali smo i da se pošali - mo.
Tako je jedan Podgoričanin, preko oglasa, prodavao ženu. Nije je teško stekao, i nije mu od đeda ostala. Nove generacije izlaze iz tog šablo - na. Da bi se dobro živjelo moraju se praviti ustupci. Nažalost, često uz pogrešan izbor. Danas, opšta rasprodaja. Pored atraktivnih lokacija na primorju, kupovala se zemlja u mjestima za koja ni veliki broj Crnogoraca ne zna da postoji.
Na Čevu, u Rovcima, Sinjavini, Bjelasici... đe osim starina, nikoga ne možeš viđeti. Kada i njima biološki sat otkuca, junačko srce, Crna Gora će ostati bez Crnogoraca. Ostaće grobovi sa malim crkvama, ograđeni na visoravnima, da svjedoče da su tu živjeli. Nije rijedak slučaj da su se domaćini sahranjivali na imanju, nadajući se da će potomci čuvati imovinu.
Loši putevi i nemaština, učinili su svoje, a halapljivost dodala. Dođoše kupci, traže od potomaka da im prodaju tu "divljinu". Epilog je poznat, odoše milioni kvadrata po 10-15-20 centi. Velika zemlja, mala para, ipak za pristojan život... Cuci će prodati svoje kameno more. Kupuju „novi zemljaci“ livade po Durmitoru, Bjelasici, oko Skadarskog jezera. Ne možeš nikome zabraniti da proda zemlju koja mu je ostala od đedova (sa grobnicom ili bez nje)... I to prodaju "jeftino". Sigurno ih je velika muka natjerala ili zort transformisao... Niko ne upita, što će vam moja zemlja. Nek je vječna Crna Gora, sa nama ili sa njima.
A „država“, ova, vječna, što nam je ostala od predaka, na tenderu sve što ima u državnom vlasništvu. Nešto za vazda, zgrade (stanove) za buduće stanovnike i hotele za buduće turiste, a dio zemlje pozamljuju samo na 30 do 90 godina. Pa će nam se vratiti. Bože zdravlja. Kažu, ostalo je dosta, prodat je samo mali procentualni dio. Tačno. Kad pojedeš šipak (barski), lubenicu (zetsku), bananu (svjetsku) ostane više no što pojedeš... I mi smo prodali primorje, zemlju oko nacionalnih parkova, budućih investicija, a ostali su milioni kvadrata zemlje bez uslova za preži v l j av a n j e . Poslije 99 godina Hong Hong se vratio Kinezima. Čekali i dočekali. Rusi da nijesu prodali Aljasku, danas bi se prostirali na tri kontineta.
A naši nalogodavci, uz najbolje želje, ne mogu toliko živjeti, pa prodaju, jer hoće da svi žive bolje. Ne možemo zabraniti strancima da kupuju (u) Crnu Goru, na to nas primoravaju pravila EU. Jer ako ćemo s njima, ima da slušamo. A tamo ćemo, kako se prognozira za najmanje pet do deset godina. Ali, kako je krenulo, Crna Gora će postati član ove zajednice, jednim dijelom svoje teritorije, i prije, dok će drugi pripadati komšijama sa Istoka. Dobro je što je prestao „hla - dni rat“, ali na žalost kao da se sprema toplotni udar. Ključne investicije u Crnoj Gori su u turizmu. Koliko su opravdane sa aspekta daljeg razvoja turizma? Prijeti li nam „za - sićenje“ pojedinih oblasti u turizmu? Zašto betoniramo obalu, dograđujemo plaže?
Jedne odgovore imaju turistički teoretičari i praktičari, druge političari. Narod tipuje na one kojima su ukazali povjerenje da sačuvaju vječnu našu. Političari vode turizam u ... Od ulaganja su najbolje green fields investicije, što znači „početi s livade“, - s kamenjara, stijene... One su uočljive od Petrovca prema Budvi, Tivtu... Hoćemo li imati mjesta za kupače. Poznato je nama što je green fields jer je sve u bivšoj Jugi podignuto sa livade. Nazvaše se fabrike, hoteli, socijalističkim i radničkim. Svačije i ničije. Ispravismo grešku i podijelismo društveno, prodasmo držav n o . O privatizaciji i izgradnji hotelskih kapaciteta izlišno je pričati, jer su, da je što bolje, svakodnevne teme u medijima.
Pokušavamo da istražimo malo detaljnije, ali teško je doći do „istine“. Da li je, poslovna ili strogo povjerljiva, transparentna prodaja naše - državne imovine? Da pjevamo ako niču (na bilo koji način) hoteli, ali prednost se daje stambenim zgradama. U modi su condohoteli (stanovi za izdavanje). Čuju se kritike pozicije, opozicije, civilnog sektora, stranih i domaćih eksperata... Sve saopštenja, ekspertska i više laička tumačenja. Kao da polemišu iz Brazila i Francuske, a ne iz malene Crne Gore. Ne poznaju se kolege. Niko da predloži konkretne korake. I baš kada smo se bojali da ćemo ostati u državi bez svoje zemlje dođe Svjetska ekonomska kriza. Bez obzira na sve negativnosti i opasnosti koje donosi, u Crnoj Gori je za dobro došla.
Stalo se sa prodajom, bolje reći sa kupovinom. Država neka još jednom „izmjeri i premjeri“ - što ide, što ostaje. Koliko vrijedi ono što smo dobili, a nijesmo zaradili? Koliko ono što nijesmo znali koristiti? Đe su novi hoteli? Jedni stadoše, drugi propadoše, ali zato stambene zgrade iznikoše.
Bonus video:
