Od kako je Frensis Fukujama, prije više od dvadeset godina, ustvrdio da je došao kraj istorije, istorija je zaustavila dah svijetu. Uspon Kine, balkanski ratovi, teroristički napadi 11. septembra 2001, ratovi u Avganistanu i Iraku, svjetska finansijska kriza, Arapsko proljeće, sirijski građanski rat - sve to opovrgava Fukujamino viđenje o neizbježnosti pobjede liberalne demokratije. U stvarnosti, može se reći da je istorija napravila krug i za četvrt vijeka vratila se na početnu tačku od momenta pada komunizma u Evropi 1989. godine do nove konfrontacije između Rusije i Zapada.
Međutim, na Bliskom istoku istorija radi na dnevnoj bazi i sa najdramatičnijim posljedicama. Stari Bliski istok, stvoren od ostataka Osmanskog carstva poslije Prvog svjetskog rata očigledno se raspada i to ne malim dijelom zahvaljujući djelovanjem Amerike u tom konfliktnom regionu.
Prvobitni grijeh Sjedinjenih Država je njihov vojni upad u Irak 2003. godine za vrijeme predsjednika Džordža Buša. “Neokonzervativci” koji su bili na vlasti u to vrijeme nisu obraćali pažnju na neophodnost da se neutrališe vakuum vlasti u Iraku i u regionu poslije odlaska Sadama Huseina. Brzopleto, preuranjeno povlačenje po odluci Baraka Obame predstavlja drugi neuspjeh SAD.
Odlazak Amerike, koji se praktično poklopio sa početkom Arapskog proljeća i rasplamsavanjem građanskog rata u Siriji, i njegova uporna pasivnost u svojstvu regionalne sile za očuvanje mira, sada prijete da Irak dovedu do raspada zbog brzog napredovanja Islamske države Iraka i Levanta (ISIL), uključujući i preuzimanje drugog po veličini grada u zemlji, Mosula. U suštini, od trenutka preuzimanja kontrole ISIL-a i njegove uprave većinom oblasti sjeverozapadno od Bagdada, granica između Iraka i Sirije prestala je da postoji. Mnoge granice njihovih susjeda takođe mogu biti silom prekrojene. Već postojeća masovna humanitarna katastrofa, bezuslovno, postaće još gora.
Ako ISIL-u pođe za rukom da postane stali državni subjekt u djelovima Iraka i Sirije, raspad regiona će se ubrzati i SAD će izgubiti svoj “globalni rat s terorom” a mir će u cijelom svijetu biti ozbiljno ugrožen. Ali čak i bez terora države ISIL, situacija ostaje krajnje nestabilna, zato što je sirijski građanski rat, ispostavlja se, veoma zarazan. U stvari, “građanski rat” je nepravilan naziv zato što tamošnji događaji za sobom povlače borbu za dominaciju u regionu između Saudijske Arabije i Irana za dominaciju u regionu, potkrijepljenu vjekovnim konfliktom između sunitske islamske većine i šiitske manjine.
Kurdi su druga nestabilna komponenta osmanskog nasljeđa. Podijeljeni među nekoliko bliskoistočnih zemalja - Iran, Irak, Sirija i Turska - Kurdi su se tokom nekoliko decenija borili za svoju državnost. Ipak, pokazali su veliku uzdržanost u sjevernom Iraku poslije pada Sadama Huseina, zadovoljivši se svojom autonomnom pokrajinom kako ekonomski tako i politički - sve do momenta kada postane nezavisna u svemu, osim naziva, sa jakim i iskusnim snagama bezbjednosti, Pešmerga.
Uspon ISIL-a i njegovo zauzimanje Mosula sada su riješeni jednim potezom, svi teritorijalni sporovi između centralne vlade i kurdskog regionalnog rukovodstva riješeni su u korist posljednjih, posebno kada je riječ o gradu Kirkuku. Poslije povlačenja iračke armije, Pešmegra je operativno preuzela grad, dajući kurdskom sjeveru dovoljno rezervi nafte i gasa. Osim toga, susjednom Iranu i Turskoj, a takođe i SAD-u, hitno će biti potrebna podrška pobunjenika protiv ISIL-a. Na taj način, neočekivani prozor mogućnosti otvorio se za Kurde, kako bi dobili punu nezavisnost, mada će njihova zavisnost od dobrih odnosa sa Turskom i Iranom zbog pristupa globalnim tržištima dozirati njihove političke ambicije.
Osim toga, svojim upadom u Irak, SAD su otvorile vrata regionalnoj hegemoniji za Iran i inicirali dramatične promjene u sopstvenim regionalnim alijansama čije su dugoročne posljedice - uključujući današnje nuklearne pregovore s iranskom vladom - u ovom trenutku očigledne. Obje strane bore se sa istim džihadistima koje podržavaju navodni američki saveznici iz zemalja Persijskog zaliva sa sunitskim rukovodstvima. Iako SAD i Iran, što se tiče zvanične saradnje, ostaju na suprotnim stranama, točak je pokrenut direktnim pregovorima koji postaju rutina.
Jedno od ključnih pitanja budućnosti je hoće li Jordan, koji ima ključnu ulogu u ravnoteži regiona, ostati nepovrijeđen u ovim geopolitičkim gibanjima. Ako se to ne dogodi, onda čitav odnos snaga u tradicionalnom bliskoistočnom konfliktu između Izraela i palestinaca može propasti. Posljedice će, najvjerovatnije, biti dalekosežne i biće ih teško unaprijed procijeniti.
Za Evropu, događaji na Blikom istoku predstavljaju dva glavna rizika: borci džihada koji se vraćaju i prijete da sa sobom donesu teror, a takođe propaganda njihovih ekstremističkih ideja u dijelu Balkana. U interesu sopstvene bezbjednosti, Evropska unija i njene države članice prinuđene su da posvete mnogo veću pažnju jugoistoku Evrope nego što su to činile do sada.
Copyright: Project Syndicate, 2014.
Bonus video:
