Pitanje iz naslova je parafraza naslova izvanredne knjige sjećanja Ranka Đonovića, ali je i suštinsko pitanje časti i morala crnogorskog društva uopšte. Moja (pre)osjetljivost prema ljudima koji su u teškim vremenima ostali "ljudi" zasniva se na shvatanju da se mora imati poštovanja prema "dobrim ljudima u vremenu zla". To što neki ispaštaju zbog svog dobročinstva (Slobodan Pejović) bruka je nas koji mislimo da znamo šta je "dobro", a ne njegova zato što svojim djelom pokazao da nikad nije rano "biti čovjek". Zato je sramotno "ćutati" o ljudima koji su mnogo puta pokazali da su to, posebno u vremenima kada im se ala, sila i moć, natovare na leđa.
Jedan od onih koji po mom mišljenju spadaju u onu vrstu ljudi koji nikada ni jesu imali ovu dilemu ("da li je rano biti čovjek"?), svakako je i gospodin Milan Mrvaljević. Moram priznati, da sam potpuno neupućen u čemu je spor oko hotela "Mogren", čiji je zakupac, ali sam itekako upućen u to o kakvom je čovjeku riječ. Očekivao sam reakciju Matice crnogorske ili DANU, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog osjećanja i zahvalnosti što je hotel Milana Mrvaljevića bio jedino sigurno "utočište" za procrnogorsku intelektualnu misao na području Budve. Pošto je ona izostala, a skoro sam siguran da je neće ni biti, osjetio sam obavezu da pomenem ovog čovjeka, baš sada, čak i uz pretpostavku da je apsolutni "krivac" u aktuelnom sporu, ali da, ni kao takav, ne zaslužuje da bude usamljen i nemoćan.
Da bih shvatio da li je i zašto Milan Mrvaljević bio "čovjek kada je to teško bilo biti", pomogli su mi trebinjski Bošnjaci o čijim precima sam napisao knjigu. Rasuti po svijetu i veoma vezani za ove prostore, redovno mi čestitaju Bajramske blagdane, s obaveznim pitanjem o Milanu Mrvaljeviću.
Da bi se shvatio kontekst ove priče, crnogorska javnost bi trebalo da zna da je "trebinjske Turke", (1992-1993) "Božo šofer" (onaj koji je htio da gradi ljepši i bolji Dubrovnik), potovario na autobuse i pokazao im "put bez povratka". Najveći dio ovih nesretnika je tada preko Crne Gore spas tražio u nekoj od zemalja na zapadu. Mnoge od njih su primili, neki od onih za koje nije bilo "rano da budu ljudi", i njihova imena se uglavnom znaju, kao što se znaju i imena onih drugih. Među prvima je bio i Milan Mrvaljević, vlasnik i zakupac hotela "Mogren". Ostalo je zapisano, prema svjedočenju Miralema Arslanagića i Bakira Resulovića, da je pored ove dvojice, Mrvaljević tada primio i "...mog rahmetli brata Zlatana i njegovu familuju, našu majku Razu i mnoge koje smo poznavali. Bio bi dugačak spisak kada bismo ih sve nabrajali poimenično i zato smo mu zahvalnicu (2010 prim. R.Š.) napisali u ime porodica Resulović, Alijagić, Arslanagić, Bečirović, Amautović, Habul i mnogih drugih”, svjedoči Bakir Resulović, predstavnik Udruženja b.h. građana porijeklom iz Trebinja koji su utočište našli u Malmeu (Švedska). Uz to, Mrvaljević je ovim ljudima ("iako mu nijesu trebali radnici") davao posao u hotelu kako bi legalizovao njihov boravak i zaštitio ih od tadašnjih "patriota."
Nadamo se, da ovo podsjećanje na djela čovjeka koji je dokazao da nikad nije "rano da se bude čovjek"neće biti povod režimskim medijskim specijalcima da i od njega pokušaju napraviti "zlotvora", glede primjera Slobodana Pejovića. Naravno, to je uvijek moguće, u društvu koje nema potrebu da podsjeća na "dobre ljude u vremenu zla" i nema poštovanja prema njima. U Crnoj Gori, koja se toliko poziva na "čojstvo i junaštvo", to ne bi trebalo biti teško? Da takva Crna Gora stanuje još ovdje, primjer je Milan Mrvaljević. Da li je on jedini? "Bajram šerif mubarek olsun" svima onima, koji znaju razlikovati čovjeka od politike.
Bonus video:
