Budvu sam uvijek uzimala kao ogledalo ne samo crnogorske, nego i šire, eksjugoslovenske građanske klase. A kad se tome doda i značajnije prisustvo ruskog srednjeg sloja, koji je uprkos svemu evidentan u Budvi, onda je ona, Budva, i malo ogledalo Evrope i svijeta.
Zbog svega rečenog u ovoj kratkoj „preambuli“, pokušaću da u nekoliko slika dam koliko-toliko vjerodostojnu refleksiju tog multietničkog konglomerata koji postoji izdiferencirano, ali je, čini mi se, prilično problematično koliko je postao konzistentna cjelina, dakle, dinamičan i živ društveni organizam složen u cjelinu unutar koje ti segmenti koegzistiraju i dinamički sarađuju radi svoje i opšte dobrobiti. Izabrala sam formu slika da bih naglasila njihovu transparentnost, ali i provjerila koliko oni, ti segmenti, komuniciraju međusobno. Koliko se uklapaju u neku od relevantnih definicija društva.
Dakle, počinjem slikama:
Slika 1
Elaboraciju o ovdašnjoj građanskoj klasi počinjem domaćinima, dvjema starijim Crnogorkama, članicama društvene elite iz prethodnog sistema sa kojima kao suvlasnik dijelim jednu divnu porodičnu vilu izgrađenu ranih 80-ih prošlog vijeka. One i njihovi pomrli supruzi su izgradili ovaj objekat sa kog se još uvijek vidi more i ostrvo Sv. Nikola. Zahvalna sam im na ovome i s njima pijem prvu jutarnju kafu kad su ovdje i kad ne izdaju svoje stanove-apartmane. U odnosu na vremena neposredno poslije posljednjeg balkanskog rata, kada su ove dvije predstavnice crnogorske elite pokazivale znake teške depresije i podsjećale me uveliko na dubrovačko plemstvo u propadanju nakon pada Republike, sada su se na sreću pridigle, imaju hvala Bogu sredstava da nastave prati bijeli veš na čitavih 90 C, a vratile su se i ponekom naslovu lijepe književnosti. U pozadini ovog oporavka je ono najvažnije u ovom dijelu svijeta: njihova djeca su danas dobro iškolovana i zaposlena u podgoričkim nevladinim i vladinim institucijama. Sve skupa, razlog da život ponovo postane lijep i pun nekog, ako ne starog, a ono novog sjaja i smisla koji se izgubio 90-ih godina onog vijeka.
Slika 2
Ovu sliku sam rezervisala za beogradsku četvoročlanu, mama, tata i dvoje djece tinejdžera, porodicu. Nisu to stari vlasnici koje skoro više i ne viđam, nego njihovi nasljednici koji su svoj dio naše zajedničke budvanske kuće pretvorili u ušušnu ljetnu rezidenciju. To je porodica u ekspanziji, baš kao što i treba kad ste u 40-im godinama života. Imaju odličan i uhodan porodični biznis zasnovan na industrijskoj proizvodnji, dakle stvaraju novu vrijednost. Ne sanjaju da odu u inostranstvo, a što će se možda desiti njihovoj djeci. Tek da upotpune životno iskustvo, nadati je se. I oni su još uvijek neposredni, pijemo kafu tu i tamo.
U njihovom slučaju registrujem jednu vrlo važnu promjenu. Dok smo sa starim vlasnicima debatovali o ratu, relevantnosti Kosovskog boja i svjetskih ratova, sa ovim novim nema govora da načinjemo te teme. Samoobrazovana na Moći sadašnjeg trenutka, knjizi Echarta Tollea koja je bila bestseler početkom našeg milenijuma, ova slatka mama i moja komšinica, sa kojom, kako rekoh, pijem kafu, već mi je odavno dala znak da je istorija kao tema apsolutno iza nas, u nekoj vrsti zemlje zaborava, što kad razmislim zapravo i nije loše jer saznajem mnogo drugih stvari koje mi upotpunjuju sliku o ovom stratumu nove građanske klase o čijoj fluktuirajućoj poziciji zapravo i ne znam mnogo. A to će opet reći da imam priliku da saznam da su se trenutno odselili kod prijatelja u Lušticu, kao i sve veći broj Beograđana njihovog ranga, kao uostalom i solidno stojećih Rusa. Saznajem i da je luštičko naselje ograđeno, ili resort, kako rekoše da se zove, da ima baštovana, te da je pristup moru više nego savršen. Voljeli bi da tamo imaju svoj stan, daleko od ove vreve koja vlada ljeti ovde kod nas, završavaju oboje, i mama i tata.
Ne znam šta se tamo u Luštici dešava, osim što je in stanovati u tom što se zove resort. Ali znam da će mi biti žao ako se odsele od nas. Jer sa njima je živo, kad su tu sve vrije od eksjugoslovenskih poslovnih partnera, što mene kao nepopravljivog jugonostalgika uvijek raduje.
Slika 3
Teško je odrediti kom društvenom sloju pripadaju još jedne moje budvanske komšije, bivše izbjeglice sa Kosova. Ne bih rekla da su radnici i proleteri, jer i njihova djeca su se naškolovala, budvanska turistička industrija ih je ubacila u mašinu i našla im mjesto, tako da su se približili srednjoj klasi. Ova porodica ima dosta djece, a to je ono najvažnije. I pogotovo što u odličnom tekstu naučnog tandema M. Doderović/Z. Ivanović „Stanovništvo Crne Gore“(Matica, BR74)saznajem u kojoj mjeri su problemi niskog nataliteta ozbiljni upravo u Crnoj Gori. Sa sviješću da je ovo važno i da popravlja kvalitet života cijelog kvarta u kom živim u Budvi, pakovala sam uvijek kakvu oveću čokoladu, ili nešto slatkiša ranije dok su ova djeca bila mala.
U sliku pod ovim brojem spadaju i moja makedonska susjeda i njen muž, izvorno ekonomisti po struci. Pristigli kao skromni ekonomski migranti zbog znanja jezika i pogotovo potrebnih kvalifikacija u ugostiteljstvu i pekarstvu, brzo su, zahvačeni budvanskim turističkim žrvnjem, našli mjesto u ovdašnjoj društvenoj hijerarhiji. I sa njima pijem tu i tamo, ako ne kafu, a ono cedevitu koju nudi moja, štednje vrlo svjesna, makedonska susjeda. Na moje pitanje kako ide, moja, sad već 50-godišnja makedonska susjeda odgovara: srednja žalost. Prije samo nekoliko godina bila je skoro oduševljena.
O makedonskim ekonomskim migrantima moglo bi se još pisati, jer ima i onih, pogotovo mlađih, koji rade u svojoj struci. Zubar, kod kog zakazujem u odlično opremljenoj ordinaciji je, naime, Makedonac.
Slika 4
Ova slika je rezervisana za ruske predstavnike srednje klase.
Odmah da kažem da su meni svi Rusi koje viđam u Budvi srednjaci i građani. Valjda zato što ne viču na djecu, čitaju knjige na plaži i do posljednjeg mjesta ispunjavaju prostore u kojima sviraju muzički gosti, poznati ruski pijanisti i violinisti.
Posredno i izokola ispitujem kako i koliko su integrisani u ovdašnje društvo, koliko se druže sa komšijama, tj. koliko su uključeni u lokalne inicijative, šta je s djecom koja ovdje idu u školu, koji pedagoški maniri su implementirani u njihovo vaspitanje.... U našoj multietničkoj vili stanovao je prije tri godine jedan ruski bračni par bez djece, ona slikarka, a on tehničko lice. Dragi i simpatični ljudi, zaljubljenici napuštenih životinja, kao uostalom i dugih nedjeljnih ručkova u intimnoj, pomalo čehovljevskoj atmosferi. Nakon pet godina su otišli, vratili se u Rusiju. Šteta, pomislila sam. Ali, integracija nije nigdje laka, to sam bar naučila na svom primjeru.
Zaključak
Kako rezimirati rečeno, tj. uhvatiti esenciju društvenih kretanja? Pogotovo što je u budvanskom slučaju sve dodatno zakomplikovano nevjerovatnom dinamikom, dolascima i odlascima, pošto veliki broj aktera iz ovih slika nije fizički, a pogotovo nije srcem i dušom cijelu godinu ovdje u Budvi. Ulogu igraju i političke, kao i planerske makro-vizije, koje se kao i svugdje sudaraju sa vizijama pojedinca. Pojedinca, koji, pored toga što je etnički definisan, ima za pokretača i psihološku motivaciju koja se zove želja za srećom i želja da se u životu postigne nešto veliko što u budvanskom slučaju, sudeći po enormnom građevinskom bumu, ima veliko značenje. U budvanskom slučaju je pored svega nervoza dodatno pojačana nevjerovatnim pritiskom ljudske mase iz zaleđa. Zaleđa koje je u njenom, kao uostalom i u slučaju cijeloga crnogorskog primorja, prošireno do ruskih stepa i dalekog Sibira. Svi žele samorealizaciju uz obalu mora, ovdje i sad, i pogotovo ne obazirući se na to da i drugi žele to isto. Ostaje da se vidi da li su institucije društva i države u stanju harmonizovati ove interese i ljude pomenute u ovim slikama. Da li su u stanju da ih povežu u harmoničnu cjelinu koja se zove društvo.
Bonus video:
