Premijer je izjavio da je MANS faktor „destrukcije demokratskog procesa“ i da će on, „veliki tata“, neprikosnoveni i isključivi graditelj demokratije, u maniru ideološkog VIP-ovca (veze i poznanstva) intervenisati na odgovarajućem mjestu kako bi se ugrozila egzistencija onih koji nisu po njegovom ukusu.
Jasna prijetnja autoritarnog moćnika, kome je prifalilo uticaja (znamo da već godinama nema nikakve mogućnosti da grantove iz budžeta države za rad NVO dobiju one NVO koje ne sviraju u premijerovom orkestru ili predano i u zanosu ne slušaju muziku blagostanja koju on širi CG), pa ima namjeru da je proširi na Evropsku komisiju, zbunila je nekritičnošću. Važno je napomenuti da je ranije opanjkavanje kod donatora „državnih neprijatelja“ prepuštao drugim instancama (npr. fakultetima i uspostavljenim mehanizmima), a sada to radi javno i lično što ukazuje na ranjivost njegove pozicije. Poenta jeste u strahu. Premijera nije strah od NVO. Intuicija predatora savršeno radi, uvijek zna „koliko je sati“ i koju prepreku zaobići, a koga napasti. Zna iz kojeg izvora prijeti opasnost! Sada prijeti od bliskog okruženja a o tome, dok frka prođe je mudro ćutati, ali se mora javno i „moćno“ djelovati pa su zato potrebni “neprijatelji” nad kojima se iskazuje moć .
MANS je pogodna meta iz dva razloga: već je formirana slika u DPS-u da su oni neprijatelji njhove „mukom osvojene države“ i drugo, zbog svog djelovanja MANS nije omiljena ni u opoziciji ili makar značajnom dijelu parlamentarne opozicije. Najprofitabilnije za sve njih u ovom trenutku kada moraju javno da djeluju i donose odluke je da ponađu neprijatelja van njihovih korumpiranih krugova. MANS nema realnu moć, a njihova nezavisnost, otvoreno djelovanje i sloboda iritira svakog partijca u CG koji je iz ovih ili onih razloga u „partijskom ropstvu“. U ovom političkom trenutku, premijer zna,nije mudro zamjeriti se drugim partitokratama (mogućim saučesnicima) već zajedničkom neprijatelju, organizaciji koja ima dokaze sa terena o ponašanju partijaca svih dresova, a mnogi nisu nevini.
Osim neposrednog straha od svojih dugogodišnjih političkih saveznika i svog biračkog tijela postoji i suštinska opasnost. Opasnost od onih koji rade svoj posao. Nevladine organizacije (onaj dio koji nije na jaslama premijerovih fondova) su vitalne zajednice koje posjeduju potrebna znanja, samoodržive, naučene da planiraju i sprovode svoje naume. Nemaju moć, ali imaju znanje. Ne dijele vrijednosti sa njegovim sljedbenicima koji su radili svoj posao tako što su ispravno pritiskali taster i kod usvajanja zakona imali argumantaciju tipa „neophodnosti gomilanja novca radi kupovine odijela da bi bili pristojno obučeni u palamentu“ kako bi učestvovali u onoliko upravnih odbora koliko dosežu njihovi „modni apetiti“ pa im je trebalo nekoliko mandata da razumiju da je to ne samo nemoralno nego i nezakonito. I nikom ništa, nastavljaju dalje da rade svoj posao urušavanja institucija uspješno, samo ih ometaju NVO koje ne vide to na taj način.
U ovakvom ambijentu lako je premijeru da svaku javno izrečenu kritiku zasnovanu na argumentima, emocijama i drugačijem viđenju politike diskredituje kao neprofesionalnu, nenormalnu ili kao neprijateljsku prema državi . Njegova partija je u svojoj dugogodišnjoj vladavini kreirala takav društveni i kulturni ambijent u kojemu se samo ubicama odaje priznanje da su odradili posao profesionalno. Da nije tako, premijer bi umjesto što skreće pažnju sa svoje muke crtajući metu na MANS-u dao izjavu „pravni sistem, tužilaštvo i sudstvo Crne Gore doprinose destrukciji demokratskog procesa u zemlji jer obezbjeđuju traljave istrage koje dovode do nekažnjivosti zločina“.
Bonus video:
