Polako ali sigurno, rasprava o prirodi ekonomskog rasta ulazi u novu fazu. Pitanja koja se nameću dovoljno se razlikuju od onih iz posljednjih nekoliko decenija da se može osjetiti pomak u konceptualnom okviru koji će od sada davati oblik raspravi o ekonomskom napretku i ekonomskoj politici.
Prvo pitanje, koje se tiče mogućeg tempa budućeg privrednog rasta, izazvalo je ozbiljna neslaganja među ekonomistima. Robert Gordon sa Univerziteta Northwester, na primjer, smatra da će američka privreda imati sreće ako u srednjem roku ostvari godišnji rast po glavi stanovnika od 0,5 odsto. Drugi, među kojima je možda najoprezniji Deni Rodrik, su razvili određenu verziju pesimizma rasta za ekonomije u usponu. Ključna pretpostavka, s kojom se slažu mnogi od tih vodećih analitičara, je da će se tehnološki napredak usporiti, a time i korist od naknadnog razvoja, koja je najvažnija za države u usponu i razvoju.
Na suprotnoj strani su „novi tehnolozi“. Oni tvrde da smo na početku četvrte industrijske revolucije, koju karakterišu istinski „inteligentne mašine“, koje će ubrzo postati gotovo savršene zamjene za nisko i srednje kvalifikovanu radnu snagu. Ti „roboti“ (neki u obliku softvera) kao i „Internet stvari“ će uvesti ogromno novo povećanje produktivnosti u oblastima poput energetske efikasnosti, saobraćaja (na primjer, samoupravljajuća vozila), zdravstvena zaštita i prilagođavanje masovne proizvodnje potrebama kupca zahvaljujući 3D štampi.
Drugo pitanje se odnosi na distribuciju prihoda. U knjizi koja je odmah stekla slavu, Tomas Piketi drži da fundamentalne ekonomske sile podstiču stalni rast profita kao udjela u ukupnom prihodu, pri čemu je stopa povrata kapitala stalno viša od stope privrednog rasta. Štaviše, mnogi su primijetili da će, ako kapital postaje zamjena za sve vrste rada osim za visoko kvalifikovani, a obrazovnim sistemima je potrebno puno vremena za prilagođavanje i isporuku novih vještina u velikim količinama, puno veće razlike u naknadi za visoko stručan rad i sve druge vrste rada, dovešće do pogoršanja nejednakosti.
Možda će američka ekonomija za 10 godina biti takva da će pet odsto - veliki vlasnici kapitala, visoko kvalifikovani radnici i globalni pobjednici - zarađivati 50 odsto nacionalnog dohotka (danas taj procenat nije puno niži od 40 odsto). Iako su nacionalne okolnosti i dalje veoma različite, fundamentalni privredni trendovi su globalni. Da li su oni politički održivi?
Treće pitanje se tiče učinka dalje automatizacije na zapošljavanje. Kao što se dogodilo u prethodnim industrijskim revolucijama, ljudska vrsta bi se mogla osloboditi dobrog dijela „zamornog“ rada. Neće, na primjer, biti potrebe za kasirima, operaterima kol centara, radnicima na naplatnim kućicama, i biće znatno manja potreba za računovođama, putničkim ili finansijskim savjetnicima, vozačima i mnogim drugima.
Ako su „tehnolozi“ upola u pravu, BDP će biti znatno viši. Zašto se stoga ne bismo radovali radnoj nedjelji od 25 ili 30 sati i godišnjem odmoru od dva mjeseca jer će nas inteligentne mašine odmijeniti?
Zašto uz svu novu tehnologiju i neminovno povećanje proizvodnje mnogi i dalje tvrde da svi moramo raditi više i kasnije ići u penziju ako želimo da ekonomije ostanu konkurentne? Ili samo visoko stručni moraju raditi duže i napornije jer ih nema dovoljno? U tom slučaju, možda bi stariji rabnici trebalo ranije da se penzionišu kako bi oslobodili mjesto za mlade čije vještine bolje odgovaraju novom vijeku. Ako bi takva promjena povećala ukupni BDP, fiskalni transferi bi mogli finansirati rano penzionisanje, koje bi moglo postati fleksibilan i postepen proces.
Konačno, nameće se pitanje klimatskih promjena i moguće ograničenosti prirodnih resursa. Ta pitanja se sve više nameću u posljednjoj deceniji. Hoće li ti faktori otežati dugoročni rast ili će prelazak na ekonomiju čiste energije podstaći novu industrijsku revoluciju koja bi zapravo povećavala rast?
Dok ova pitanja dospijevaju u vrh političke agende, sve je jasnije da je tradicionalna usmjerenost na rast, koji se definiše kao povećanje ukupnog BDP i određuje pomoću sistema nacionalnih računa izmišljenih prije 100 godina, sve manje korisna.
Priroda i mjerenje ekonomskog napretka trebalo bi da uključi novi društveni ugovor koji društvima omogućava da usmjeravaju moć tehnologije kako bi služila svim građanima. Rad, učenje, uživanje u slobodnim aktivnostima, zdravlje i „produktivnost“ bi trebalo da budu sastavni dio našeg života, a politike bi trebalo da se izričito usmjere na ono što olakšava taj kontinuitet i povećava dobrostanje.
Trendovi koji podstiču porast nejednakosti moraju se suzbijati mnogim političkim instrumentima, poreskim režimima i doživotnim, inkluzivnim i pristupačnim obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom u središtu napora za postizanje jednakosti i socijalne mobilnosti. Iako se kvalitet života može u znatnoj mjeri unaprijediti, čak i u razvijenim državama, usredsređivanje na zbirni BDP neće pomoći u postizanju tog cilja.
Pitanja u vezi sa budućim ekonomskim rastom postaju jasnija. Međutim, nalazimo se tek na početku procesa stvaranja novog konceptualnog okvira, koji je neophodan da bi nacionalnim i globalnim politikama omogućio da unaprijede ciljeve ljudskog progresa.
Bonus video:
