O prihvatanju Nacrta mirovnog plana za Jugoslaviju, čiji je autor britanski lord i diplomata Piter Aleksandar Rubert Karington (6. jun 1919. do 9. jul 2018), predsjedavajući, odlukom Evropske zajednice, Mirovne konferencije o Jugoslaviji, na Haškoj konferenciji (18. oktobra 1991.) od strane Momira Bulatovića, predsjednika Predsjedništva Republike Crne Gore i lidera DPS-a, te ubrzo, iza toga, povlačenju njegove saglasnosti na isti, svjedoči i učesnik te Konferencije prof. dr Hrvoje Kačić (rođen u Dubrovniku, 1932, gdje i živi).
Kačić je bio član delegacije Republike Hrvatske na Haškoj konferenciji. Po tituli i zvanju, Kačić je univerzitetski profesor, doktor pravnih nauka i advokat. Bio je bivši trofejni jugoslovenski vaterpolista, ekspert je pomorskog prava, a, u to vrijeme, bio je nezavisni poslanik Sabora Hrvatske i predsjednik Odbora za vanjske poslove Sabora Hrvatske, da bi potom bio i predsjednik Državne komisije za granice RH (1994-2001). Dr Kačić je neposredni učesnik Haške konferencije 1991, kao član hrvatske delegacije, koju su činili: dr Franjo Tuđman, predsjednik RH, te dr Hrvoje Šarinić, šef kabineta Predsjednika Hrvatske, dr Zvonimir Šeparović, ministar vanjskih poslova, i, već, pomenuti dr H. Kačić.
Prof. H. Kačić navodi da je taj legalni i legitimni čin Momira Bulatovića - prvobitnog prihvatanja Karingtonovog plana - na zasjedanju Haške konferencije 18. oktobra 1991, uslijedio saglasno zaključcima Skupštine Crne Gore, koja je ovlastila M. Bulatovića da to može učiniti i na zasjedanju 24. oktobra 1991, ona je prihvatila izvještaj crnogorske delegacije sa pomenute sesije Haške konferencije. Dr Kačić svedoči da je, naknadnim Bulatovićevim reteriranjem, pod pritiscima režima Slobodana Miloševića i njegovih ekspozitura i agentura, Crna Gora tada propustila istorijsku šansu da, u procesu raspada SFR Jugoslavije, postane nezavisna i međunarodno priznata država. Prema Kačićevom iskazu, do povlačenja Bulatovićevog potpisa sa Haškog dokumenta, došlo je nakon pritisaka iz Beograda, te poslije toga nastupa vrijeme najžešćih ratnih djejstva na dubrovačkom ratištu, u dugotrajnom procesu agresije na Hrvatsku.
O tome dr Hrvoje Kačić svjedoči: „Bilo je to 18. listopada 1991. i u Hagu sam bio član hrvatske delegacije. Za taj Bulatovićev potez relativno je reći da je bio neočekivan, budući da je u tom ambijentu bilo dovoljno dalekovidih ljudi koji su vidjeli što se u Beogradu priprema. Međutim, činjenica je da je Bulatović dao svoj glas kojim podržava Nacrt rješenja za područje bivše Jugoslavije. To ipak nije bilo neočekivano nego slijedom zaključaka Skupštine CG. On je u tom trenutku imao potpuni mandat za takav stav, čime je Milošević sa svojim ljudima u „JNA“ ostao usamljen. Činjenica je također da su temeljem Deklaracije o toj Konferenciji koju je donijela EZ svi predstavnici svih tadašnjih republika unutar bivše SFRJ bili tretirani ravnopravno, imali su puno pravo glasa i sudjelovali su izravno u tim pregovorima. Bio je to dan kada je rezultat glasovanja o Nacrtu rješenja bio pet naprema jedan i kada je Srbija ostala izolirana. Šest dana poslije, dakle 24. listopada, crnogorska je Skupština prihvatila izvještaj svojih predstavnika iz Haga. Ja sam toga dana bio u Crnoj Gori, u ondašnjem Titogradu, i imali smo konkretne razgovore o tome kako može doći do povlačenja snaga koje su već bile u agresorskom nastupu ka hrvatskom jugu. Govorili smo o nizu pojedinosti, među ostalim, i da se vrati stoka koja je bila oduzeta iz Konavaoskog polja. Međutim, sva su ta nastojanja bila zaustavljena iz Beograda“.
U nastavku svjedočenja o postupanju vođe crnogorske delegacije u Hagu (18. oktobra 1991) na toj Konferenciji mr Momira Bulatovića (član delegacije, uz njega bio je i ondašnji ministar spoljnih poslova u Vladi RCG Nikola Samardžić), te o jako štetnim konsekvencama, nastalim uskoro, nakon tog Bulatovićevog povlačenja saglasnosti i režima DPS-a ujedno, sa Karingtonovog mirovnog plana, te njihovog ponovnog savijanja kičme, pod teretom nametnutim od strane režima iz Beograda i njegovih raznih militarnih struktura, prof. dr Hrvoje Kačić svjedoči, tako što konstatuje: „Tada je zapravo predsjednik Bulatović propustio suprotstaviti se Beogradu iako je već imao suglasnost Skupštine Crne Gore... Bila je to izvanredna prilika da Crna Gora zadrži svoj položaj kao ustavnopravni subjekt u odnosima između tadašnjih republika na području bivše SFRJ. Gospodin Bulatović je šutke izdržao i kasniju objedu koju je tadašnji ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović izrekao BBC-u kada je istakao ’kako Srbija nema nikakvih ingerencija ni udjela što se tiče bombardiranja dubrovačkog područja, već da su u to uključeni CG i JNA’. Ta infamna objeda koja je došla iz Beograda u Titogradu je primljena sa šutnjom. Ali u Hagu je, kad se već podsjećamo tih dana, bilo razgovora o tome da Hrvatska iznajmi Prevlaku na rok od dvije godine, što također potvrđuje čiji je to teritorij i tko je spreman unajmiti taj poluotok. I tada se polazilo od toga što je sadržano u dokumentu crnogorske Skupštine od 7. listopada 1991. da je postojeća granična crta poznata. Bili su to dani kada je gospodin Bulatović propustio povijesnu šansu da CG stane u red međunarodno priznatih i samostalnih država. Umjesto toga, dolazi do povlačenja njegova potpisa nakon pritisaka iz Beograda, a s još većom žestinom nastavljaju se ratna djelovanja, razaranja i pljačke na dubrovačkom području“ („Monitor“, Podgorica, godina VII, broj 308, petak, 13. septembra 1996, Intervju, prof. dr Hrvoje Kačić, „Prevlaka više nije teritorijalni problem“, str. 24-25. Intervju sa dr Kačićem je vodio saradnik „Monitora“ i novinar splitske „Slobodne Dalmacije“ Luko Brailo).
Crna Gora i njeno rukovodstvo, pod egidom DPS-a, na čelu sa Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem, Svetozarom Marovićem i ostalima, kapitulirali su tada, bez otpora, pred Slobodanom Miloševićem, njemu potčinjenoj, srbiziranoj, agresorskoj JNA i ostalim faktorima moći pod njegovom kontrolom. Crna Gora je nastavila, voljom njene vlasti, da ponizno slijedi put zacrtan od strane, samo formalno nekrunisanog ali stvarnog, apsolutističkog Miloševićevog dvora. I CG je, pod vođstvom establišmenta DPS-a, nastavila da učestvuje u prljavom ratu, koji je donio enormno zlo CG i njenim susjedima.
O tadašnjem vazalnom i marionetskom položaju Crne Gore i njenog republičkog vođstva u odnosu na srpski režim Slobodana Miloševića, vojne i druge strukture, koje je kontrolisao, te o njenom saučesništvu, u agresorskom ratu na Hrvatsku, krajem 1991, uvjerljivo svjedoči i otvoreno pismo, koje je 11. novembra 1991. prof. dr Hrvoje Kačić, u ime Odbora za vanjsku politiku Sabora Republike Hrvatske, uputio na adresu ondašnjeg Predsjednika Predsjedništva RCG mr Momira Bulatovića. To Kačićevo pismo M. Bulatoviću, koje je eksplictna ilustracija ondašnje sramote, koju je Crnoj Gori i njenom istorijskom ugledu, nanio režim DPS-a i njemu podvlasna ratnohuškačka bastilja /zvana TVCG/TVT/, glasi integralno:
„I Vi ste, zacijelo, vidjeli emisiju TV CG, u kojoj je gledateljima lansirana laž o izbijanju obračuna na hrvatskoj strani, pri bestijalnom rušenju Dubrovnika, na dan Sv. Nikole, ove tužne jeseni. Obraćam Vam se da Vas upozorim da obilato kasnite u zaustavljanju obmanjivanja crnogorske javnosti o onome što se događa u Dubrovniku. Kao što Vam je poznato, svijet je zaprepašćen agresijom na Hrvatsku, a iznad svega rušilačkom silom koju upotrebljava Armija zajedno sa crnogorskim rezervistima. Previše je krvi proliveno, nečuvene pljačke i pustošenja počinjena su na hrvatskom tlu u blizini susjedne CG. Šutnjom pratite kako Vas Milošević, kroz usta svog ministra Jovanovića, sramoti pred svijetom, negirajući upletenost Srbije u ovaj prljavi rat, jer izjavljuje da protiv Dubrovnika ratuju JNA i CG. Šutnjom pratite kako se ruši Zadar, u kojem ste se školovali. Nema vašeg protesta što se uništava Dubrovnik, uz koji Vas vežu samo dobra iskustva. Spomenici i arhivi se u Dubrovniku uništavaju, iako povijest CG ima svoje ishodište u civilizacijskim tekovinama hrvatskog Dubrovnika.
Nijedan čovjek, a pogotovo intelektualac, ne smije šutnjom pridonositi da se ponori i provalije nastavljaju. Što je čovjek na odgovornijem mjestu, to mu ostaje manje prostora i vremena za šutnju u ovim dramatičnim vremenima. Ako hoćete da se vjeruje Vašim operativnim izjavama kako CG nema teritorijalnih težnji prema Republici Hrvatskoj, pa i da Vam se vjeruje kako ne možete kontrolirati vojsku, nitko Vam neće vjerovati da nemate moći i uticaja na Televiju CG i druge medije javnog informiranja u Vašoj Republici. Zaustavite lansiranje laži i proizvodnju mržnje prema Dubrovniku i Hrvatskoj.
Svako odgađanje da uvidite i shvatite kakav je zločin počinjen nad Dubrovnikom, tim povijesnim gradom jedinistvene ljepote i vrijednosti u svijetu, i cjelokupnim pučanstvom vodi Vas i u osobnu odgovornost za konačni rasplet, jer je i poraz osvajača neizbježan.
Odgovornost nije samo politička. Spriječite da Crnogorci dolaze kao agresori, okupatori i pljačkaši u tuđa naselja i domove i da se time izlažu nišanima branitelja Duborovnika. Crnogorci su kroz povijest visoko cijenili da je časno braniti vlastitu slobodu i zbog toga to pravo i čast moraju dopustiti i svojim susjedima. Mnoge su crnogorske majke, u režiji iz Beograda, zavijene u crno. Krajnji je čas da prestanete sa ratom. Kako Vi sami kažete u svojoj nedavnoj izjavi, razum nalaže da se bude protiv rata; molim Vas, budite razumni i sjetite se poruke uvijek živog Njegoša, koji opominje: ‘Kome zakon leži u topuzu-tragovi mu smrde nečovještvom“
(Navedeno pismo je objavljeno u knjizi: Hrvoje Kačić: „U službi domovine-Croatia rediviva“, Matica Hrvatska, treće dopunjeno izdanje, Zagreb, 2011., str. 476-477. Pismo je objavljeno i u nezavisnom crnogorskom nedjeljniku „ Monitor“, Podgorica, godina VII, broj 311, od 4. oktobra 1996, str. 26-27).
To je vrijeme kada je CG bila (čast onoj drugoj izvornoj CG, koja je stala na pravoj strani istorije, tj. iskonski pacifističkoj, a ne belicističkoj, a tada, na žalost, ona je ostala u političkoj i društvenoj manjini, ali predana pravednoj borbi iskazanih političkih, intelektualnih, kulturnih, novinskih i drugih slobodarskih i demokratskih suverenističkih subjekata), većinski onakva kakvu, ponajbolje, ilustruju riječi onda prognanog crnogorskog književnika i prkosnog indipendentiste Jevrema Brkovića. Konkretno, Jevrem Brković je za ondašnji tragični položaj CG (1991), u pjesmi „Montenegro“, napisao i objavio i ove potresne, a realne, stihove: „Zemljo, umrlog glasa i časti/Siroto, varana triput u stoljeću/Niže od tvog pada, ne može se pasti/Zimomorna goro, u tuđem proljeću/“.
Bonus video:
