Osmi mart ne pamtim samo po ženama. Uvijek su mi prve asocijacije na taj datum priča o jednom meču kao i o jednom nesvakidašnjem poklonu. Svako pominjanje osmog marta odmah je povlačilo priču o „tom“ osmom martu, muškom. Ako se u grupi ljudi nalaze makar dva muškarca rođena u Titogradu pedesetih godina prošlog vijeka, osmi mart je samo dan iz 1971. godine i nijedan drugi. Kao kad se povuče dres sa brojem igrača koji je proslavio tim za koji je igrao, tako je u Podgorici osmi mart nakon te godine zauvijek „povučen“ iz kalendara.
Bilo koji tip koji je te 1971. godine imao petnaestak godina ispričaće istu priču o toj noći kad se čekao prenos „borbe vijeka“. Jugoslavija je bila jedna od trideset i pet država u kojima se prenosio meč. Žar sa kojim pričaju ljudi o boks meču između Muhameda Alija i Džoa Frejzera je uvijek isti, baš kao da je taj 8. mart 1971. godine bio juče. Svi opisuju odlazak kod „tog i tog“ komšije koji je imao televizor, čija je kuća te noći postala mali Medison Square Garden.
Uvijek neko pomene i teoriju da je Frejzer u kosi imao morfijum kojim je omamljivao Muhameda Alija, imitiraju se pokreti tijelom, a meni lično je najdraže čuti engleski izgovor te generacije koja je tad učila ruski, a sport, muziku i film dobijala sa Zapada. Bandaže su za tu generaciju samo bandaže, i vjerovatno ne sumnjaju da je taj termin kojim krste zavoje zapravo nastao tako što je neki trener samo pogrešno pročitao engleski natpis na kutiji „Bandage“.
Poseban je izgovor te generacije koja nije učila engleski, a voljela ga je. Oni se i dan danas trude i ne stide svog izgovora, čak su ubijeđeni da govore pravilno. Interesantno je čuti kako uzvišeno izgovaraju „Medison Square Garden“, i čuvenu izjavu: „I'm fighting for the little man in the ghetto”. Ta generacija voljela je sport i film, prezirala politiku, zato tih mangupa danas i nema u parlamentu, prepustili su te fotelje nekim drugim tipovima.
Njihova priča o tom, za njih jedinom osmom martu se ne završava kad i meč, već je savršen detalj to što kad su nakon meča kasno u noć svi krenuli svojim kućama vidjeli da je za vrijeme meča u Titogradu snijeg „napadao pedu“. Zaista čudan dan. Samo u jednoj od tih priča se pominjala žena, i to Olga kod koje su išli svi jer je naravno jedina u ulici posjedovala televizor.
Druga priča je o jednoj babi, već par godina pokojnoj. Kad je preminula, ćerke i unuke su uzimale za sebe po neki sitan predmet koji je pripadao babi, da bi čuvale uspomenu na nju. Sve one su željele baš jednu staklenu kutiju za nakit, ne mnogo skupu i ne pretjerano lijepu. Ta baba kupila je sedamdesetih godina baš tu kutiju za nakit sama sebi za osmi mart. Njen muž, oficir u Jugoslovenskoj vojsci prezirao je trošenje, bio je pravi komunista, pravičan čovjek koji je obilježavao samo Novu godinu jer se tad raduje cijela planeta, ostalo su samo nametnuti troškovi i obične budalaštine. Međutim, ona je taj poklon sebi kupila zbog muža jer je začetak građanske klase koju je činio i kružok oficirskih žena tad već praktikovao neka pravila i diktirao način ponašanja.
Ona je to sebi kupila da bi mužu sačuvala ugled, sama sebi kupila poklon za osmi mart da ne bi rekli da je njen muž škrt, da održi njegov ugled u novoformiranom društvu.
Da li se nešto bitno promijenilo u Podgorici od 1971.godine? Pitanje je da li se u mnogome razlikuju titogradski i podgorički osmi mart, osim što se „naplaste“ pojedini vlasnici cvjećara i zlatarskih radnji, vjerovatno većinom muškarci. Ne znam odgovor.
Bonus video:
