Devedesete godine prošlog vijeka su godine za koje se vjerovalo da ih treba što prije zaboraviti. Obilježene su besmislenim ratom, dugotrajnim rvanjem sa inflacijom, kriminalom kao životnim opredjeljenjem i progresom muzike diskutabilnog kvaliteta. Trebalo nam je nešto psihološki snažno, novo, obećavajuće, nešto što bi nam dalo prijeko potreban entuzijazam. Iako se nije znalo kako to tačno izgleda, ali se vjerovalo da stiže dolaskom XXI vijeka.
U takvim okolnostima sigurno nije bilo lako ni odgajati djecu. Bilo je teško u tom kolektivnom ludilu usaditi svom djetetu ispravne društvene norme, a da mu one kasnije obezbijede relativno pristojan život. Ipak, svaki roditelj je davao sve od sebe u pojedinim trenucima kako bi njihova djeca zaista bila homogeni dio sredine kojoj pripadaju. Jedan od takvih momenata su bile i pionirske zakletve.
U Nikšiću, gradu pod Trebjesom, tada se, kažu, proizvodilo najljepše pivo u svijetu. Mnogi su ga pili, čak i prekomjerno, kao anesteziju da savladaju teške i krizne godine. Kada su se polagale pionirske zakletve, grad je bio u posebnom, svečanom raspoloženju. Čitave porodice su se spremale da vide svoje mališane sa zavezanim maramama oko vrata, kako postaju dio jedne generacije koja će promijeniti svijet. Na novac, koliko god da ga je bilo, nije se gledalo. Roditelji bi ujutru djecu izveli na najukusnije kolače terase hotela Onogošt, pa pored zgrade Narodnog pozorišta otišli do parka da uživaju u nikšićkom suncu.
Time su djeci pokazivali da je taj dan samo njihov i da bi trebalo da ga pamte do kraja života. Kako se približavao momenat polaganja zakletve, rodbina se skupljala i svi su čekali djecu ispred Doma armije. U čitavoj priči samo Dom Revolucije nije bio idiličan. Onako velik i plav, bio je jedna krupna, promašena investicija, koje bi se trebalo kloniti. Ali kad-tad i ona će biti završena, pa će Nikšić biti moderniji nego ikad. Očevi su bili ponosni i za prve petice su djeci obećavali odlazak u bioskop ili na tek otvoreni olimpijski bazen.
Gotovo dvije decenije kasnije, u modernom dobu u kojem vladaju društvene mreže, najsavremenija tehnologija, demokratija, socijalna pravda i isti političari iz devedesetih, više nema polaganja pionirske zakletve. Ne samo u Nikšiću, već svuda oko nas. Međutim, nijesu samo pionirske zakletve nestale. Nestali su i ukusni kolači iz Onogošta, Narodno pozorište, Dom armije, bioskop i bazen. Ostao je Dom Revolucije, netaknut. Istina, u međuvremenu je progutao desetak mladih života.
Sredinom devedesetih niko nije ni slutio da će u obećavajućem XXI vijeku Dom JNA postati ruševina, hotel Onogošt prazna zgrada koja se otvara samo za matursko veče srednjoškolaca, Narodno pozorište omiljena livada pasa lutalica, a olimpijski bazen - teren za mali fudbal i rukomet. Bioskop je, istina, u fazi rekonstrukcije, samo što ga izgleda grade kornjače, koje se solidarišu sa radnicima Boksita, Željezare i Metalca, pa štrajkuju. Sreća u nesreći je i dalje kvalitetno pivo, čija se ljekovita svojstva tokom vremena ne mijenjaju.
Vjerovatno ne postoji grad na svijetu koji u najstrožem centru ima tri ogromne ruševine i hotel koji je zatvoren. Ako ipak postoji, hajde da se povežemo, da barem podijelimo muku. Da ironija bude veća, političari koji vode našu zemlju su porasli na nikšićkom betonu, prva slova naučili u nikšićkim školama, ljeta provodili na Krupcu i po Trebjesi. Postoje priče da su čak i u crnogorskim derbijima između Sutjeske i Budućnosti, najvijali za nikšićke plave.
Ova priča nije govor mržnje prema onima koji su se oformili kao osobe ispod nikšićkog neba, a godinama ga istinski nijesu ni pogledali, već govor ljubavi prema onome što je ostalo. Prema onome što je ostalo, a što ima vrlo kratak rok trajanja. Priča o gradu koji je mogao da postane veliki, koji je imao specifičan duh, koji je mogao da živi i da se razvija.
Put kojim je krenuo ovaj grad je daleko od zadovoljavajućeg. Zašto bi uopšte jedan sposoban intelektualac ostao u ovom gradu, kad se poslovi kao bomboni dijele iz kancelarija političkih partija? Zašto bi neko ovdje ostao, kada je najveća vrijednost i jedini valjan parametar politička pripadnost? Zašto su nekada hiljade hrapavih dlanova željezarskih radnika držale ovaj grad, a sada su, njih par stotina, samo teret? Zašto je sada toliko čest san napustiti svoj grad, iako on nikada neće nas? Nikšić nije samo izolovani primjer, već sinonim za sve domaće velikane koji su na koljenima. Nikšić je kao talentovani fudbaler, koji je previše volio čokoladu.
Kada bismo svi za nijansu manje voljeli sebe, a više mjesto gdje smo postali “ljudi”, mnogo bi veći broj ljudi spokojnije čekao novi dan. Sve ove probleme ne rješavaju kapitalni projekti i investicije. Ovi problemi se rješavaju srcem, a srce smo izgubili početkom devedesetih.
Bonus video:
