Ulični nemiri u Bosni i Hercegovini tokom ovog mjeseca dali su povoda za analizu uzroka nemira i poređenja sa drugim zemljama regiona.
BiH spada u slabije ekonomije u regionu, sa visokom stopom nezaposlenosti i relativno niskim ličnim primanjima. Međutim, ako se pogleda prethodna decenija, BiH je ostvarila stope rasta bruto društvenog proizvoda (BDP) od oko 4% na godišnjem nivou, a BDP po glavi stanovnika je u periodu 1999-2013. praktično udvostručen - sa oko 2,000 EUR na oko 4,000 EUR godišnje. Prosječna neto zarada je u istom periodu povećana sa 150 na 425 EUR mjesečno.
U stvarnosti, građani koji su izašli na ulice očigledno ne osjećaju ova poboljšanja. U protestima je jasno artikulisano da građani imaju percepciju loše ekonomske situacije, velikih nejednakosti i socijalne nepravde, kao i utisak da se ekonomija ne vodi u interesu većine.
Razlog za ovu vrstu dispariteta između statistike i percepcije građanstva leži u metodologiji obračuna statističkih pokazatelja.
Rast BDP-a znači boljitak za sve građane?
Podaci o godišnjem obimu BDP-a predstavljaju pojednostavljenje veoma kompleksnog sistema kao što je nacionalna ekonomija. Neki ekonomisti, kao Kuznets, koji je prvi razvio sveobuhvatno mjerenje nacionalnog dohotka, smatraju da je ova vrsta pojednostavljenja opasna i podložna zloupotrebama, naročito u uslovima političke borbe i socijalnih konflikata.
Kuznets insistira na razlici između kvantiteta i kvaliteta privrednog rasta. Kada se govori o rastu, mora se biti precizan po pitanju toga kakav rast i u čiju korist.
Austrijski ekonomista Shostak je smatrao da je BDP prazna apstrakcija, koja nema velike veze sa realnim svijetom. Rast BDP-a posmatran na kratak rok, u pojedinim godinama, može biti čak potpuno beskoristan, ako ne i štetan sa aspekta dobrostanja građana. Primjer su državne investicije u neprofitabilne projekte ili objekte koji nemaju stvarnu korisnost za građane. Veoma je bitno, dakle, po osnovu čega je došlo do rasta BDP-a.
Evo dvije jednostavne formule za BDP:
Prihodni metod BDP = naknade zaposlenih + profit + drugi prihodi
Potrošni metod BDP = potrošnja (državna i privatna) + bruto investicije + (izvoz-uvoz).
Prema prethodno navedenoj formuli, u situaciji kada dođe do povećanja državne (budžetske) potrošnje, makar se ona bazirala i na najnovijem kreditu iz inostranstva, dolazi do povećanja BDP-a.
Pored toga, metodologija obračuna BDP-a je takva, da je sasvim jednostavno prikazati veći BDP u jednoj ili dvije godine, pomoću različitih računovodstvenih metoda i načina procjene kategorija koje ulaze u nacionalni račun.
Takođe, ne treba zaboraviti da se podaci o BDP-u redovno revidiraju i da aktuelni podaci o BDP-u tekućoj, pa i prethodnoj godini nisu konačni. Dešava se da vlada građane s vremena na vrijeme obraduje viješću da je „u ovom kvartalu došlo do rasta BDP-a od 0,21%“ - što se već u ukupnoj kalkulaciji za datu godinu ili revizijom naredne godine može potrijeti.
BDP po glavi stanovnika mjeri životni standard?
Kod BDP-a po glavi stanovnika, radi se o običnom statističkom prosjeku - ukupan BDP podijeljen sa brojem stanovnika. U zavisnosti od toga koliki je stepen koncentracije bogatstva i dohotka u zemlji, povećanje BDP-a po glavi stanovnika ne mora da znači da je porastao standard većine građana - moguće je da je poboljšanje išlo u korist malog broja ljudi koji kontrolišu veći dio privrede date zemlje. Ako pogledate jednu od formula za izračunavanje BDP-a, vidjećete da i puko povećanje profita (uz nepromijenjene druge veličine, kao što su zarade zaposlenih) znači povećanje BDP-a.
Podaci o prosječnoj zaradi, takođe, mogu biti veoma varljivi u situaciji kada jedan manji broj zaposlenih prima ogromne zarade, dok velika većina prima male ili minimalne zarade. Mnogo korisniji podatak bi bio iznos najčešće isplaćene zarade (statistički - mod) ili iznos koji se nalazi na sredini statističke distribucije (medijana).
Interesantan je rezultat jedne ankete B92 u Srbiji, gdje se ispostavilo da u zvanično objavljenu prosječnu zaradu vjeruje samo 20% ispitanika, dok je 60% vjerovalo da je zarada gotovo upola manja od objavljenog prosjeka. Razlog su velike razlike u zaradama.
Povećanje stope zaposlenosti znači smanjenje stope siromaštva?
U decembru 2013. Vijesti su objavile kratak tekst prema kome je „u Crnoj Gori za tri godine dvostruko povećan broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva, pa je prema podacima Svjetske banke 2011. godine, čak 9,3% građana pripadalo toj grupi, dok je 2008. taj procenat bio 4,9%.“
Istovremeno, prema zvaničnoj statistici, nije došlo do drastičnijih promjena u u broju zaposlenih i nezaposlenih, a prosječne plate su u istom periodu povećane sa 416 EUR na 484 EUR.
Povećanje broja zaposlenih ne mora da znači da je smanjen broj ljudi koji prema definisanom kriterijumu žive ispod tzv. granice siromaštva (u Crnoj Gori je to u 2011. bilo 175 EUR mjesečno po odrasloj osobi). Ako je zaposlenjem i povećan dohodak pojedinca, ovo ne znači da je to povećanje bilo dovoljno da se izađe iz siromaštva, naročito uzimajući u obzir da zaposleni može raditi za minimalnu zaradu ili uz skraćeno radno vrijeme i da često izdržava druge članove domaćinstva.
Kada je u pitanju vrijednost pokazatelja kao što je broj zaposlenih, može vas iznenaditi podatak da se prema definiciji Monstata, pod pojmom „zaposleni“ u Anketi o radnoj snazi „podrazumijevaju lica koja obavljaju bilo kakav posao za zaradu ili profit tokom sedmice snimanja, čak i manje od sat vremena“! U ukupan broj zaposlenih ulaze i stranci.
Ako ste se čudili kako je moguće da zaposlenost zvanično raste, iako u vašoj okolini niste primijetili poboljšanje, odgovor je da se radi o samo naizgled dobrim vijestima, koje u suštini ne moraju da znače bitne pozitivne promjene.
Ponekad do promjene u statističkim pokazateljima dolazi zato što je promijenjena metodologija ili naprosto zato što je poboljšana evidencija. Tako povećanje broja nezaposlenih može da znači da je povećan broj onih koji su, iako već duže vremena nezaposleni, konačno i prijavljeni kao nezaposleni kod Zavoda za zapošljavanje.
Ključ za razumijevanje svih ovih statističkih kategorija leži u načinu na koji se vrši agregiranje na nivou zemlje i u vrstama prosjeka koji se koriste. U zemljama koje karakterišu velike socijalne razlike, uobičajeni agregati i prosjeci, bez podataka o strukturi i statističkom rasporedu, jednostavno imaju slabu informativnu vrijednost.
Bonus video:
