Svjetska organizacija za zaštitu životne sredine Grinpis uklavnom se nalazi na čelu protesta. Prošlog mjeseca postao je meta protesta.
Patrik Mur, portparol demonstranata - i sam bivši član Grinpisa - optužio je tu organizaciju da učestvuje u smrti dva miliona djece godišnje. Aludirao je na smrtnost zbog nedostatka vitamina A, uobičajenu među djecom kojoj je pirinač osnovna hrana.
Mur tvrdi da bi njihova smrt mogla da se spriječi upotrebom takozvane „zlatne riže“, pirinča koji je getski modifikovan tako da sadrži veću količinu beta karotena nego običnoi pirinač.
Grinpis zajedno sa drugim organizacijama koje se protive upotrebi genetski modifikovanih organizama (GMO), vode kampanju protiv dodavanja beta karotena koji se u tijelu čovjeka pretvara u vitamin A.
Čini se da je Mur predstavio gornju granicu statistike o smrtnosti, ali nema sumnje u ozbiljnost nedostatka vitamina A među djecom, naročito u djelovima Afrike i jugoistočne Azije.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, nedostatak vitamina A izazove svake godine sljepilo kod oko 250.000-500.000 predškolske djece, od kojih oko polovina umre u roku od 12 mjeseci.
Ovaj nedostatak takođe povećava osjetljivost na bolesti poput malih boginja koje su i dalje značajan uzročnik smrtnosti djece, mada su, zahvaljujući vakcinaciji, u opadanju. U nekim zemljama nedostatak vitamina A takođe je značajan faktor visoke stope smrtnosti majki tokom trudnoće i na porođaju.
Zlatnu rižu su prije 15 godina razvili švajcarski naučnici i specijalno je usmjerena na suzbijanje nedostatka vitamina A, a prvi testovi na terenu sprovedeni su prije deset godina. Međutim, ona još nije dostupna poljoprivrednicima.
U početku, bilo je potrebno razvijati obogaćene sorte koje bi se uzgajale tamo gdje su najneophodnije. Moralo se sprovesti još ispitivanja na terenu kako bi se ispunili strogi propisi kojima je regulisano puštanje GMO-a na tržište. Ta prepona je još više podignuta kada su aktivisti na Filipinima uništili polja na kojima su se sprovodili eksperimenti.
Kritičari su sugerisali da zlatna riža predstavlja dio planova biotehnološke industrije da preuzme dominaciju nad poljoprivredom širom svijeta. Međutim, iako poljoprivredni gigant Syngenta jeste pomagala u razvijanju ovog genetski modifikovanog pirinča, ta kompanija je saopštila da ne planira da je komercijalizuje. Poljoprivrednici niskih prihoda će sjeme imati u svom vlasništvu i moćiće nakon žetve da odvoje sjeme za narednu sezonu.
Zapravo, Syngenta prava na takozvano sublicenciranje prenijela na neprofitnu organizaciju Humanitarni odbor za zlatnu rižu (Golden Rice humanitarian Board). Ovaj odbor, u kojem se nalaze i dva ko-izumitelja, ima pravo da zlatnu rižu obezbjeđuje institucijama za javna istraživanja i poljoprivrednicima sa niskim prihodima u zemljama u razvoju za humanitarnu upotrebu dok god je ne naplaćuje više od cijene sjemena običnog pirinča.
Kada su 1980-ih razvijeni prvi genetski modifikovani usjevi, bilo je razloga za oprez. Hoće li biti bezbjedno jesti te usjeve? Mogu li se međusobno oprašivati sa divljim biljkama i prenijeti specijalne karakteristike koje su im date, poput otpornosti na pesticide, i tako stvoriti „superkorove“?
Kao kandidat za senatora iz redova australijskih Zelenih, 1990-ih sam bio među onima koji su se zalagali za stroge propise kojim bi se spriječilo da biotehnološke kompanije izlažu naše zdravlje ili životnu sredinu riziku kako bi povećale svoj profit.
Genetski modifikovani usjevi se sada uzgajaju na oko 10 odsto površine pod zasadima u svijetu i ni jedna od užasnih posljedica kojih smo se mi Zeleni pribojavali nije se desila.
Ne postoje pouzdani naučni dokazi da genetski modifikovana hrana izaziva bolesti, uprkos činjenici da je ona pod mnogo većom lupom od „prirodnije“ hrane. (I prirodna hrana može da bude rizična po zdravlje, kao što su nedavno i pokazale studije kojima je utvrđeno da popularna vrsta cimeta izaziva oštećenje jetre.)
Iako može da dođe do međusobnog oprašivanja između genetski modifikovanih usjeva i divljih biljaka, do sada se nisu pojaljivali superkorovi. Zbog toga treba da budemo zadovoljni - a možda su za takav ishod ulogu odigralii propisi uvedeni kao odgovor na zabrinutost koju su izrazile ekološke organizacije.
Propise za zaštitu životne sredine i zdravlja potrošača treba zadržati. Oprez je razuman. Međutim, ono o čemu treba ponovo razmisliti je apsolutno protivljenje samoj ideji GMO.
Sa svakom inovacijom treba uporediti rizike i moguću korist. Ondje gdje je korist mala, ne može biti opravdan čak ni neznatan rizik; gdje je korist velika, i te kako može biti vrijedno preuzeti značajan rizik.
Propisi, na primjer, moraju biti osjetljivi na razliku između dozvoljavanja proizvodnje genetski modifikovanog usjeva otpornog na herbicid glifosat (koji poljoprivrednicima olakšava da kontrolišu korove) i genetski modifikovanog usjeva otpornog na sušu i pogodnog za uzgoj u sušnim oblastima zemalja sa niskim prihodima.
Slično tome, jedan genetski modifikovan usjev koji ima potencijal da spriječi sljepilo kod pola miliona djece bio bi vrijedan uzgajanja čak i ako podrazumijeva neke rizike. Da ironija bude veća, usjevi otporni na glifosat se komercijalno uzgajaju na milionima hektara zemlje, dok zlatna riža (za koju se nije pokazalo da predstavlja ikakav rizik po ljudsko zdravlje ili životnu sredinu) i dalje ne može da dobije dozvolu za uzgoj.
U nekim ekološkim krugovima, apsolutno protivljenje GMO hrani je poput polaganja zakletve lojalnosti - disidenti se smatraju izdajnicima koji su na strani zle biotehnološke industrije.
Vrijeme je da se krene naprijed u odnosu na taj uski ideološki stav. Neki genetski modifikovani organizmi mogu imati korisnu ulogu za javno zdravlje, drugi u borbi protiv izazova proizvodnje hrane u eri klimatskih promjena. Moramo u obzir uzimati značaj svake genetski modifikovane biljke od slučaja do slučaja.
Prevod: Danka Vraneš Redžić
Bonus video:
