Troja

Mi znamo šta je dobro, ali ne činimo to, reče antički tragičar. I mi znamo da nam je primorje preizgrađeno, a ipak donosimo planove koji će tu izgrađenost utrostručiti. Mi prvo donesemo prostorni plan, pa potom razmišljamo o održivom upravljanju prostorom.

Opredijelimo se za razvoj poljoprivrede i zaustavljanje prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, pa smjesta odlučimo da ne sačuvamo Sadine.

Znamo da će izgradnja termoelektrana povećati zagađenje vazduha, da su troškovi veći od dobiti a rezerve neobnovljive, ali ipak vapimo za izgradnjom još dvije elektrane. Mi znamo da su štetne subvencije omča o vratu domaće ekonomije, ali ih ipak nesebično dijelimo. Njima smo mogli izgraditi barem jedno postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda, a ovako su bačene u vjetar.

Kod nas zagađivači ne plaćaju takse zbog zagađenja. Plaća ih na kraju država sanacionim intervencijama, odnosno sve siromašniji građani. Zato upravo njima, a ne zagađivačima, uzimamo euro po euro, a turistima pokušavamo da naplatimo takse za automobile. Povećavamo broj studenata, ali ne i broj profesora.

Zato kod nas jedan profesor na medicinskom fakultetu treba da radi sa devedeset devet studenata, koji teško da na taj način mogu postati dobri ljekari. Do fakultetskih diploma je sve lakše stići, ali nam nedostaju znanje i stručnost. Znamo i šta kaže struka kada je riječ o petlji autoputa, ali nas za to baš i nije briga. Najzad, mi gradimo parče autoputa u nevrijeme, kao kad bismo u zgradi podigli stepenište koje nema šta da poveže.

Kada običan građanin pokuša da nađe krivca, smjesta se pomene „ugrađivanje“ i privatni interes i, obavezno, korupcija. Kao da nje nikada do sada nije bilo i kao da je ona ustoličeno zlo samo našeg vremena.

Međutim, korupcija je stara barem koliko grčki mit o zlatnoj jabuci i boginjama koje su se oko nje posvađale. Uzalud je Zevs tražio objektivnog sudiju u mlađanom Parisu. Hera mu je smjesta obećala bogatstvo, Atena mudrost, a Afrodita najljepšu ženu na svijetu. Rezultat je bio jedan strašan rat i pogibija vrlih ratnika. Preživjeli su oni lukavi i osioni, iako ni njih docnije nije mimoišla zla sudbina.

Skoro da bismo tu zlatnu jabuku mogli shvatiti kao održivi razvoj i odgovornost prema budućim generacijama, Heru kao ekonomiju i njene zakonitosti. Atenu kao nauku sa svojim preciznim mjerilima, a Afroditu kao trenutni nagon i potrebu koju smjesta treba zadovoljiti. Parisu, kao što znamo, nije bilo ni do bogatstva ni do mudrosti, a nije mu bilo ni do Troje. On je „sada i ovdje“ mogao dobiti ono što je poželio. Bila je to najljepša žena na svijetu, istina tada već udata, ali ko još brine o etici. Paris je imao hrabrosti da preuzme rizik. Trojancima je ostalo samo da plate cijenu tog rizika.

Crna Gora je još 2007. usvojila jedan važan i dobar dokument, Strategiju održivog razvoja. Da je sve što u tom dokumentu piše ostvareno, ne bismo imali značajan dio problema sa kojima se danas moramo suočavati. Uostalom, i našoj zemlji i svim državama u regionu, dovoljno je bilo i samo kašnjenje za Evropom, kada je riječ o održivom razvoju.

U vrijeme kada se u Evropi oblikovala svijest o važnosti takozvanog pametnog, održivog i inkluzivnog rasta i snažile mjere koje tome vode, u našem regionu je trajalo razaranje institucija i vodećih društvenih vrijednosti. Kada je Evropa počela da „koči“, svjesna prebrzog trošenja onog što se više ne može obnavljati, mi smo se tek prepuštali potrošačkom divljanju. Sada, trapavo i nesigurno, nastojimo da uhvatimo korak i „pohvatamo“ se sa svim onim poglavljima koje treba zatvoriti u procesu evropske integracije.

Problem je, međutim, u tome što naše društvo boluje od akutnog nedostatka etičke komponente, bez koje nema ni održivog rasta ni razvoja. To znači da kod nas još uvijek ne postoji jaka i proaktivna država, sa snažnim sistemom odgovornosti, kako prema građanima, tako i prema ekonomskim interesima zemlje i prema životnoj sredini i budućim generacijama. Čitave armije ljudi potrošile su silnu energiju i znanje na strateško planiranje u svim mogućim oblastima. Većina tih dokumenata jasno pokazuje da mi znamo šta je dobro, ali da to uporno ne činimo.

Posljednja kontroverza, o kojoj bi svakako trebalo imati cjelovite i svestrane informacije i računicu, jeste izgradnja dijela trase autoputa. Lako se uvjeriti da mnogim građanima nije jasno da se gradi tek komadić puta i da njegova ekonomska valorizacija može započeti u prilično dalekoj budućnosti.

Tačno je da bi Crnoj Gori bio potreban autoput, ali samo ako ima za šta da se „zakači“. Tačno je i da će gradnja dijela dionice značiti ekonomske podsticaje: za građane od kojih se otkupljuje zemljište, za planere, za novozaposlene radnike, njihov smještaj, ishranu... Uostalom, dobro je i to što će crnogorska građevinska operativa manje „harati“ po primorju i Podgorici i trošiti preostale prostorne resurse. Tačno je i da se ništa ne može završiti ako se ne započne. Međutim, tek jedna dionica autoputa u Crnoj Gori je poput ruku pruženih u prazno, dok u isto vrijeme čeka spremno „kolo“ daleko isplativije jadransko-jonske magistrale.

Naravno, ništa se neće moći preduzeti bez odluke parlamenta. Gotovo izvjesno će biti ukrštenih argumenata i briljantnih diskusija. I gotovo je izvjesno da će se na kraju doći i do crkve i do jezika, pa prečicom do pristanka.

Mit ima čudesno svojstvo ponavljanja u bilo kojem vremenu. Samo se promijeni ruho i metafora „zaplače“ kao novorođenče. Tako i naš autoput podsjeća na onu zlatnu jabuku, a Parisu se opet nude ekonomska računica, naučni argumenti ili otmica Helene. Tom „logikom“ idući, izgleda da će Paris opet odlučiti nagonski i prema trenutnim potrebama. Uostalom, rizik će ionako snositi Troja.