“Ponekad poželim da ostavim studijei upišem neki zanat, pa da budem pekar, limar, moler, da ukrotim struju i naučim da popravljam bojler. Il'da budem dimnjačar i donosim sreću, da budem majstor za frule, da pravim servise i duvam u staklo... Ne morah na fakultet, al' mi se omaklo…’’žDok je jedan dio mlađe generacije odrastao uz ove stihove Miladina Šobića, nije ni slutio koliko oni jednog dana mogu postati esencijalni dio kolektivne biografije.Pretek slobodnog vremena kojeg imaju akademski građani donosi mnogo razmišljanja i još više traganja za izgovorima zašto nijesmo dio sistema koji produkuje, koji mladalačkom energijom ruši sve prepreke pred sobom. Kada se umorimo od prebacivanja krivice sa jednih na druge, prihvatimo da smo upravo mi sami odgovorni za sve što nam se dešava, kako zbog toga što smo nedovoljno aktivni u traženju svog zadovoljstva, tako i zbog toga što pomažemo u održanju jednog neplodnog sistema.Međutim, ne možemo a da ne primijetimo da se dosta toga oko nas poremetilo. Čini se da nas najbolje oslikava ona izreka “Ako uđeš u pogrešan voz, sve su ti stanice pogrešne”. Dio te priče su i fakulteti koje pohađamo. Fakultet bi trebal da bude mjesto na kom se konzumira kvalitetna životna inspiracija, gdje se trudimo da pobijedimo sebe u momentima kada želimo da odustanemo, a radoznalost nas vuče dalje. Fakultet treba da omogući diplomu koja je neka vrsta intelektualnog putovanja, a ne posljednja stanica. Fakultet bi trebalo da bude olimpijada znanja, motivacije i strasti prema svom životnom pozivu.Međutim, fakulteti su postali dio industrije, mjesta gdje studenti sve više zijevaju, a profesori čitajući pripremljene power point prezentacije zarađuju honorare koji često kasne. Na ispitima se u velikoj mjeri traži gola reprodukcija naučenog i ako imate mrvicu želje da zavirite u te skripte, položićete. To što ćete kroz mjesec dana zaboraviti gotovo sve, nikome ne smeta. Nekada je bilo teško završiti fakultet, a sada ga je teško ne završiti. Fakultet treba da spremi ljude za životnu borbu, a ne da ih samo zavarava. Fakultetima je potreban novac za egzistenciju, pa se upisuje i onaj koji to po svim parametrima ne zaslužuje. Da bi održali trku sa konkurentima, padaju kriterijumi, a studenti se, ne sluteći da sami sebi zadaju udarac, lako prilagođavaju na sistem sa invaliditetom. Tako je kriza samo preduslov za kolaps kojeg odlažemo. Nešto poput onoga kada pijemo slanu vodu da bismo utolili žeđ.Pravi problem nastaje tek onda kada dobijemo dugo čekanu diplomu. Rijetke zaista preporuče kompetencije i na tome im svaka čast. Ostali se snalaze u moru nepotizma i političke (ne)podobnosti. Sada više nije potrebna obična veza da bi se mladi ljudi zaposlili. Veza je nešto što se podrazumijeva. Potrebna je veza jača od ostalih. I kada se pronađe dobra veza, kada se mladi kadar “ugura” na svoja radna mjesta, šta dobijamo? Gomilu modernih, polukompetentnih robova sa leptir mašnama, koji moraju opravdati očekivanja onih koji su ih tu pozicionirali. Pa ko to ima koristi od ovakvog sistema? Da li možda studenti, koji investiraju vrijeme, novac i nerve, a dobijaju nedovoljno znanja, udobno mjesto na Birou rada i diplomu koja sve manje diferencira ljude po njihovim sposobnostima? Da li možda profesori, koji umjesto se umjesto sa pogledima pogleda gladnih znanja suočavaju, uglavnom, sa izrazom lica: “Daj mi 6, ionako mi je sve džaba ako nemam jaku vezu”? Da li možda fakulteti, koji najčešće žive od danas do sjutra? Da li društvo, u kojem bi akademski građani rješavali, a ne svojim postojanjem produbljivali probleme ?Nešto se bitno mora promijeniti u nama, jer jedino tako će se i sistem promijeniti. Ucrtani put koji nam društvo godinama postavlja ne mora biti jedini ispravan. Za veliki broj ljudi, fakultet je opcija koja odlaže razmišljanje o vlastitom životu, za 4, 5, 6 godina. Diploma je na kraju samo jedan masni papir sa zlatnim slovima ukoliko iza njega ne stoji znanje. Diploma je samo ugovor o robovlasništvu, ukoliko ne donosi srećniji i ljepši život. Treba se boriti sa socijalnim pritiscima i ne dozvoliti da živimo po inerciji ili receptima društvenih normi.Toliko valjda znamo i bez fakulteta.
Bonus video:
