Proklamacija o potrebi širenja obradivih zemljišnih površina u poljoprivredi je pozitivna stvar. Samo je put od proklamacije do efekata u neposrednoj praksi trnovit i dosta skup. Taj proces su države razvijenih ekonomija, razriješile više od šest decenija unazad, po formuli pretvaranje zemlje (prirodnog supstrata) u zemljište bogato organskim materijama, sposobno da primi proizvodnju koja će se tržišno i ekonomski potvrditi (ziratno zemljište)! Pitanje o kojem je riječ, prvi je aksiom svake dobre zemljišne i agrarne politike.
Pitanje o kojem je riječ u Crnoj Gori nikada nije ozakonjeno, a kamoli u praksi dovedeno do upotrebe. Kao takvo, ono decenijama presudno utiče na promjenu strukture korišćenja zemlje - zemljišta, ili bolje rasta obradivih zemljišnih površina, a time i poljoprivredne proizvodnje!
Da li je potrebno podsjećati, da je problem o kojem je riječ, jedno od esencijalnih pitanja u svakoj dobro utemeljenoj zemljišnoj i agrarnoj poitici jedne države!
U razvoju agrarne produkcije nakon II svjetskog rata, u Crnoj Gori se smatralo da je dovoljno da mašine - buldožeri uđu u šikarom zaraslu zemlju, iskrče tu zemlju i eto zemljišta za proizvodnjiu. Na takvoj “logici” građeni su ogromni kanali za odvodnjavanje i navodnjavanje zemlje po Bjelopavlićkoj ravnici, Crmnici i Lješkopolju, i na kraju se ta “logika” obila državi i narodu o glavu. Ne male investicije toga vremena (ko se još sjeća LIF-ova, OIF-ova i drugih državnih fondova), otišle su trajno u nepovrat.
U državama modernijih shvatanja na ovu temu, odavno je postalo jasno da je pretvaranje zemlje (prirodnog supstrara) u proizvodno (ziratno) zemljište, proces koji traži: prethodne istrage na naučno-stručnoj osnovi; projektovanje; novac (državni nepovratni fondovi ), i vrijeme.
U nedavnom susretu sa poznanikom u decembarskim suncem obasjanom Danilovgradu, koji je u dobrim godinama ostao bez posla, sa sinom takođe nezaposlenim, požalio mi se sljedećim riječima: “Imam dosta zemlje; dobar dio nje mi je vraćen iz ranijeg posjeda Agrokombinata 13. jul 90-ih godina; okrenuli bi se zemlji ja i sin i još po neko iz porodice, međutim ona je dosta teškog sastava, podvodna je, i obrasla šikarom. Čuo sam da za sve to postoje stručna rješenja, ne znam kome bi se obratio za savjet što da radim? A, ova priča je za mene utoliko složenija, kada ne znam smijem li se upuštiti u taj posao na nekoj kreditnoj osnovi? Na trećoj strani, nemam svojih sredstava”.
Nemajući kuda, i bez namjere da budem savjetodavac, prokomentarisao sam: to pitanje kod nas u Crnoj Gori, da ja znam, nikada nije riješeno na adekvatan način. Praksa zemalja koje su taj problem davno ostavile iza sebe, zasniva se na “formuli” pretvaranje zemlje (prirodnog supstrata) u plodno zemljište spremno da primi odgovarajuću proizvodnju (ziratno zemljište), i taj početni proces stvar je brige države i njenog agrarnog (bespovratnog) fonda; u konkretnom slučaju i prema praksi tih zemalja, tvoja obaveza bi bila da na tako uređenom zemljištu zasnuješ ekonomski opravdanu proizvodnju i sa kreditom koliko to zahtijevaju potrebe, čiji su uslovi vraćanja prilagođeni ciklusu proizvodnje (ročnost vraćanja i kamatna stopa). Ne bih ti nikada preporučio, da čitav istraživački, projektantski i tehničko-tehnološki-izvođački proces radiš na kreditnoj osnovi, jer bi time ekonomski ugrozio opstanak porodice!
Podsjetio sam mog sagovornika, da privođenje zemlje proizvodnji u Bjelopavlićima, Crmnici, primorskoj zoni i nekim drugim područjima na crnogorskom prostoru, podrazumijeva čitav kompleks mjera: a) pedološka i hidro pedološka istraživanja; b) projektovanje procesa pretvaranje zemlje u zemljište na savremenim tehničko-tehnološkim osnovama; c) uređivanje eventualnih vodotoka ili bujica ukoliko ih ima na toj zemlji; d) izgradnju minimalne putne mreže; e) odvodnjavanje zemljišta; f) agromelioracija; g) biomelioracija; h) navodnjavanje zemljišta i stručna obuka za održavanje jednog ovakvog sistema.
Na zemlji sličnoj Ćemovskom polju taj proces je bitno drugačiji i sveden je na mnogo manju mjeru.
Nemam precizne podatke o tome koliko danas košta ovakav sistem po hektaru, ali, mislim da cijena nije manja od 5-7 i više hiljada eura. U zapadnoevropskim zemljama sistem o kojem je riječ finansira država iz bespovratnih (agrarnih) fondova, s tim što proces o kojem je riječ, traje od 3 pa do 5 i čak 10 godina (izuzetno teška, podvodna zemlja);
Nakon sprovedenog procesa, na poljoprivredniku je odgovornost da odabere najbolju, odnosno najekonomičniju strukturu proizvodnje koja će se na kreditnoj i ekonomskoj osnovi potvrditi na tržištu! I tu bi bio kraj priči. Naravno, ovdje struka mora biti maksimalno zastupljena.
Ako su struka i nauka davno rasčistile sa ovim pojmovima, te da je rečeno prvi i osnovni aksiom svake dobre agrarne politike, i da se nad tom politikom nadograđuju čitav set drugih politika, u agrarnom podsistemu, suva je proklamacija potrebe zaštite i širenja obradivih zemljišnih površina, bez ozakonjivanja procesa o kojem sam govorio, i sama proklamacija pomaže poljoprivrednicima kao i sveta voda – niti pomaže niti odmaže!
Problem je utoliko složeniji, ako naučni autoritet i dobri poznavalac agrarnih prilika u evropskim i svjetskim razmjerama, bez ustezanja kaže da je “crnogorska poljoprivreda u grču” (prof. dr Emil Erjavec, Univerzitet iz Ljubljane)! Ako je ova konstatacija tačna, a svi su izgledi da jeste, inda bi agrarna vlast morala “stati na loptu” i dobro razmisliti što joj valja dalje činiti.
Pozitivno je da agrarna vlast čini napore da obezbijedi farmerima značajna investiciona sredstva. Samo se u tom postupku ne smije zaboraviti da prethodno valja riješiti set problema (koji stoje kao obaveza države i vise kao mač nad glavama poljoprivrednika) čija će rješenja stati u odbranu ekonomičnosti tih ulaganja! Crna Gora ovo pitanje nije uspjela riješiti posljednjih šest decenija!
Bonus video:
