Književni kritičari obično razapnu pisce koji se koriste vicevima da bi što sažetije i bolje opisali neku situaciju. Vic je najbolji siže određene priče, nastaje kao skraćena verzija velikih bura i dešavanja u narodu, a opet, vic nastaje iz naroda, pa možda zato kritičari zamjeraju pozajmljivanje „nečeg tuđeg“, ili jednostavno, ne bi bili kritičari kad bi do kraja razumjeli viceve. Postoje i vicevi koji nastaju u posebnim kuhinjama, konstruisani i naručeni vicevi koji imaju za cilj obesmišljavanje ili ismijavanje određenih pokreta ili osoba. Dakle, i vicevi se koriste kao tajno oružje u službi podstrekivanja, a tim vicevima se ljudi smiju na silu, jer ako se nakon tog vica ne iskezite, ili se ne nasmijete osobi koja je ispričala taj vic, odsustvom osmijeha ste odali svoj stav. Stoga, pazite čemu se (ne)smijete.
Jedan od meni najdražih lokalnih viceva jeste onaj o ujedinjenju naše dvije crkve. Ispred hrama u Podgorici, čelnici naše dvije suprostavljene crkve su se sastali i konačno postigli dogovor, izmirili se. Nekad skoro zaraćene strane MCP-CPC-SPC, pružile su ruke pomirenja jedna, drugoj, trećoj. Jedan od popova je preuzeo ulogu onog čije će se riječi pamtiti dugo, pogledao je u nebo i digao ruke teatralno rekavši:
Neka nas je Bog pogledao na današnji dan, ovo pomirenje i ujedinjenje nam poslao. Ovo današnje čudo, sa neba je došlo!
I, baš u tom trenutku dok je on gledao u nebo i obraćao se Gospodu, pala je među popove na pločnik žena, pokušavala je da se podigne na ruke i bila je skroz krvava.
Čudo s neba! – izgovorili su svi popovi u glas
Nisam ja pala sa neba, n'o tu s' ove balerine – izgovorila je žena, jedva.
Vic je lokalan, zaključan je za ostale. Srećom, a i nažalost. Otključava ga samo mozak u koji je godinama sipano ideološkog smeća, propagande i kiča. Čitaju ga oči koje su se godinama gledale izgradnju hrama iza nekadašnje Male pjace, tik pored cirkusa i ringišpila. Vic je naravno proizvod onog zdravog dijela naroda koji je uspio upravo smišljanjem ovakvih viceva da se sačuva od okoline.
Mi živimo taj vic. Svi smo sabijeni (možete izmijeniti redosljed slova) i živimo u tom prostoru od hrama do ringišpila, vrtimo se na balerini. U tom uskom prostoru čekamo i mi neki spas sa neba. Čekamo čudo.
To je naš tor. Tu smo zatvoreni. I, kome i kako objasniti taj vic, kome objasniti nas? Ovaj vic samo nama može i smije da bude smiješan. Poželjeti nekom drugom da razumije ovaj vic, isto je što i željeti mu loše.
Nema u njemu ismijavanja crkve, pa ni ringišpila, ismijavamo se samo Mi.
Naš vic je kodiran. Privikli smo se, nenormalno je postalo svakodnevno, pa je vremenom sve postalo normalno. Ništa više ne konstatujemo, i sve je samo pitanje navike. Oguglali smo – odvratan termin koji prati gnusnu podvalu: „Čovjek se na sve privikne“.
Mi se već dvadeset i pet godina vrtimo gladni „na balerinu“, i uredno plaćamo žetone. Gledamo kako se gradi i bogati sve oko nas, iako sve to mutno vidimo, prolijeće nam život, a mi se samo vrtimo i plašimo se što će biti ako stane vrteška, ako ode gazda Montenegro ringišpila.
Međutim, tolika turbulencija stvara vremenom čak i imuni sistem, tako da smo postali otporni na afere, skandale i besmislice. Kao da nam je ugrađen antišok.
Ako bi moglo iz svega da se izvuče nešto dobro, možda bi naš narod mogao i neki benefit da ima od fresaka koje se nalaze u hramu. Naravno, ukoliko se desi čudo, pa likovi sa fresaka počnu da plaču, da im idu suze iz očiju, i onima u paklu, i onima u raju. Bilo bi to čudo, nalik onome u jednoj od serija Mućke. Možda i mi počnemo da zarađujemo od tih likova, možda nagrnu turisti i vjernici da vide čudo. Možda dio između Preko Morače do Bloka 5 postane novo Međugorje. Proradili bi hoteli i restorani. Naravno, uklonio bi se ringišpil iza hrama, pa bi se otvorili štandovi za prodaju suvenira likova sa freski. Sve u krug, vječite replike, ustoličenje i umnožavanje, crnogorsko kloniranje.
Možda se svi obogatimo.
Možda i i mi sljedeće godine u isto vrijeme budemo milioneri, kao i oni.
Vic?
Možda možda.
Bonus video:
