Na prošlomjesečnom samitu u Helsinkiju sa predsjednikom SAD Donaldom Trampom, predsjednik Rusije Vladimir Putin ponovo je pokazao svoje majstorstvo u vođenju pregovora a koje je usavršio još 1980-ih kao sovjetski operativac u Istočnoj Njemačkoj. Tramp je klonuo pred nepokolebljivim pogledom bivšeg kagebeovca.
Nakon samita, Tramp je izjavio da vjeruje Putinovim tvrdnjama da Rusija nije imala namjeru da se miješa u predsjedničke izbore 2016. Izjava koja je u suprotnosti sa zaključcima različitih specijalnih službi SAD, odmah je izazvala talas osuda među višim rukovodiocima specijalnih službi, članovima Demokrastke stranke i čak među nekim republikanacima. Pol Rajan, republikanac i predsjedavajući u Predstavničkom domu, rekao je da “Tramp mora shvatiti: Rusija nam nije saveznik.” A neki u svojim izjavama idu toliko daleko da Trampovo ponašanje zovu “izdajom”.
Tramp se, kao i obično, brzo povukao rekavši da je netačno formulisao “dvostruku negaciju”: “Zaključak je trebalo da glasi kao ‘Ne vidim nikakve razloge koji nas odvode od sumnje u Rusiju”. Nakon toga je - opet u svom stilu - iznio kotradiktornu tvrdnju: “Mada bi to mogli da budu i drugi ljudi. Postoji masa sumnjivih”. Sada Tramp izjavljuje da bi Rusija, ako se ponovo umiješa u izbore, to učinila da podrži demokrate.
Sve te promjene kursa idu u korist mišljenja da ima nešto u vezi Putina i Trampa i to mišljenje se, izgleda, sviđa predsjedniku Rusije. U Helsinkiju je Putin potvrdio da je želio da vidi Trampa na mjestu predsjednika SAD - proračunat korak koji je, bez svake sumnje, bio usmjeren na to da pokrijepi optužbe da je Trampova predsjednička kampanja bila tajno povezana sa Kremljom. Uzimajući u obzir sve prednosti koje Rusija, kao i prije, izvlači iz haosa koji je izazvao Tramp, Putin je, očigledno, odlučio da još više zamuti vodu.
Razumije se - tokom duge i komplikovane istorije rusko-američkih odnosa svaka od njih miješala se u unutrašnja pitanja one druge. U vrijeme Hladnog rata Sovjeti su sponzorisali Komunističku partiju SAD.
Nakon raspada SSSR-a 1991. godine, Amerikanci su aktivno učestvovali u prelaznom periodu dajući doprinos haotničnom kapitalizmu Borisa Jeljcina. I upravo su te zapadne reforme, koje su nanijele više štete nego koristi, postale jedan od uzroka dolaska Putina na vlast 2000. godine.
Rusiji je trebao lider koji neće tako pažljivo slušati savjete SAD.
Sada se Putin miješa u američku politiku, pokušavajući da utiče ne samo na predsjedničke izbore, već i na samog Trampa. Tvrdeći da su njegovi napori za poboljšanje odnosa sa Rusijom zasnovani na nacionalnim interesima, Tramp je nakon završetka samita pozvao Putina da u bližoj budućnosti posjeti Bijelu kuću. Putin je uzvraćajući ljubaznost predložio Trampu da posjeti Kremlj.
Ipak, Trampv entuzijazam (isto kao i njegova želja da natrlja nos kritičarima) neće zamijeniti stvarnu otvorenost za uzajamnu saradnju, onakvu kakva je postojala 1959. godine kada je Dvajt Ajzenhauer pozvao Nikitu Hhruščova da posjeti SAD; ili kada su se 1986. Mihail Gorbačov i Ronal Regan sreli u Rejkjaviku. Trampovi postupci prije izgledaju kao ulagivanje, od čega se drugim američkim liderima diže kosa na glavi. Za mnoge predstavnike najužeg rukovodstva specijalnih službi očigledan uticaj Putina na Trampa predstavlja egzistencijalnu prijetnju američkoj demokratiji, uporedivu sa SSSR-om iz vremena Hladnog rata.
Međutim, i rastuća histerija oko Rusije predstavlja ozbiljnu prijetnju zato što neutralizuje spoljnu politiku SAD na načine koji Putinu, na kraju, obezbjeđuju globalni uticaj, za kojim on žudi i radi kojeg je s radošću ušao u taj hazard. On je upao u Gruziju 2008. godine, aneksirao Krim 2014. i umiješao se u građanski rat u Siriji kako bi podržao svog saveznika Bašara al Asada. Drsko uplitanje u američke izbore s ciljem da se oslabi Hilari Klinton, koja je žestoki kritičar Kremlja, odlično se uklapa u tu shemu.
Pogledajmo istini u oči: Putin nadigrava i Trampa i SAD. I mada se stepen uspješnosti njegovih pojedinih poteza razlikuje, ukupan rezultat je od Rusije napravio ozbiljanog igrača. A pošto vjeruje da uvijek može izaći suv i vode, Putin će nastaviti da podiže ulog.
Ali, kad se sve sabere, globalnu prijetnju predstavlja upravo pogrešno - i sve odbojnije - predsjednikovanje Trampa, uključujući u stvaranje novih mogućnosti za Putinove avanture i degradiranje američke moći. Kao primjer možemo navesti Trampov trgovinski rat, čije su žrtve čak i najbliži saveznici SAD, zato što je on pomogao da se puno zemalja usmjeri na zbližavanje sa Rusijom.
Njemačka, koju je Tramp s kamenim izrazom na licu nazvao “taocem Rusije”, odreagovala je na njegove poteze, uključujući i nezadovoljstvo projektom gasovoda “Sjeverni tok 2” koji povezuje Rusiju i Njemačku: kancelarka Angela Merkel mirno je izjavila da oni “vode svoju nezavisnu politiku i da mogu da donose nezavisne odluke”. A Kina, glavna meta Trampovog trgovinskog rata, saglasila se sa planom kontra mjera Rusije protiv navaljenog raspoređivanja američkih protivraketnih sistema u Japanu i Južnoj Koreji.
Kada su nekadašnjeg sovjetskog političara Andreja Gromika pitali o razlozima ostavke Nikite Hruščova, kažu da se on ovako našalio: “Hruščov je bio toliko nerazuman igrač da smo rizikovali da ostanemo bez Moskve”. Na kraju, Gromiko je na svojoj koži mogao da osjeti Hruščovljev impulsivni stil igre 1962. godine, u vrijeme kubanske krize, kada je bio ministar inostranih poslova (mada se taj potez isplatio, jer su se SAD obavezale da neće intervenisati na Kubi).
U ove naše dane najveći problem je nerazumni igrač koji sjedi u Bijeloj kući. Tramp je bio gubitnik u ranijem kockarskom poslu, kada je rizikovao novac drugih ljudi, a danas stavlja na kocku mnogo vredniju aktivu. Sjedninjenim Državama će se veoma posrećiti ako im u trenutku kad on napusti kockarski sto ostane makar i malo globalnog povjerenja.Autorka je profesorica međunarodnih poslova u The New School i viša saradnica na World Policy Institute Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
