Godinama upozoravam da DPS Crne Gore nosi terete kriminalne, zločinačke i neofašističke organizacije. Za to postoje dokazi sa njutnovskom tačnošću. Nažalost, već je evidentan još jedan teret koji pritiska tu vlastodržačku partiju. Onaj teroristički. Ubistva, premlaćivanja, zastrašivanja, lagumanje eksplozivnim napravama i piromanija nad imovinom neistomišljenika poprimaju epidemijske razmjere. I sve to sa nerasvijetljenim ishodom. Zaključak je vrlo jednostavan – ili to radi Režim ili je isti nesposoban da zločine otkriva i procesuira.
Siguran sam da je, u vezi sa tim, svima sve jasno. Crnoj Gori se desilo nešto najgore što se nekoj državi može desiti. Privatizovanjem same države od strane Režima, terorizam je prerastao u državni teror nad onima koji se još uvijek usuđuju protiviti se njihovoj politici.
Navršilo se 25 godina od kada je DPS preuzela sve poluge državne moći u Crnoj Gori. Povodom tog njihovog jubileja, niko od njih se nije usudio da bilo šta progovori. Reklo bi se da ih je sramota, pa samim tim da još uvijek ima nade. Bilo šta njima vjerovati, ravno je igri na ruletu, koji vode njihovi uvježbani krupijei.
Naglašeno zadovoljstvo DPS svojim učinkom, klinička je slika idiotizma! Državu su uveli u permanentnu nacionalnu (čitaj kriminalnu) liturgiju o svojoj veličini, čime prikrivaju patološki nagon za otimanjem od, sada već uboge i akutno depresivne, raje, prema kojoj, inače, imaju neskriveni prezir. Njihov neprosvijećeni apsolutizam, sa naglašenim nagonom osvete prema neistomišljenicima (posebno prema nezavisnim medijima), stalno potvrđuje da se opaka beba izlegla iz Miloševićevog inkubatora. Vrh DPS je u duetu sa onima koji Crnom Gorom stvarno vladaju, ali izvan zakona. Političari se (kao krpenjačom) poigravaju državom, kriminalci pravdom, a policajci, tužioci i sudije zakonom. DPS mafija je odavno postala državotvorna.
Miloševiću je suđeno, ali njegovim “janjičarima”, koji su (ovdje u Crnoj Gori) opasniji od njega samoga, još uvijek nije. To je miloševićevski kostimirana družina koja je utrenirana za vulgarnu diktaturu, medijski sadizam i dresiranje pučanstva. Sultan izdaje hatišerif, a njegovi gardisti disciplinuju neistomišljenike. Moć svakog sultana je proizašla iz straha. Oni su cinični politički kalkulanti, koji se neprekidno kockaju sa svojim životom i sa sudbinom naroda.
DPS političari lažu i onda kada ćute. Oni su odavno advokati likovima iz organizovanog kriminala. Četvrt vijeka su na čelu moćnog preduzeća (države) iz koga izvlače dividendu. Šta DPS političari stvarno misle o građanima Crne Gore? Da su bravi koje treba šišati i samo šišati. Vuna, ionako, brzo poraste za novo šišanje. Šta većina građana Crne Gore misli o političarima Režima? Da su lopovi i kriminalci. Ovakva ravnoteža, na komičan način, održava i jedne i druge. Jedni se iživljavaju u rasipanju novca, dok su drugi utrnuli u sopstvenoj besparici, pa i bijedi. Duhovna bijeda nacije se ustabilila, a „voljena“ otadžbina je u stanju umrtvljene konfuzije.
Ulica je DPS-ovsko vanbračno dijete. Ona ih je dovela na vlast. Građani Crne Gore su propustili priliku da Režim otjeraju sa vlasti, upravo na ulici. Prirodno je bilo da ulica bude DPS-ov „ocoubica“. Sada je već prekasno. Ostale su još samo dvije mogućnosti – da se smjena Režima desi na izborima ili prirodnim odumiranjem njih i njihovih političkih i bioloških nasljednika, što bi dugo potrajalo. Svi su duboko impregnirani. Čak i kada odu, izvjesno vrijeme će još trajati kleptokratija, pljačka i međusobni rat bolesnih sujeta.
Milo Đukanović se samo formalno bavi politikom, ali suštinski se uvijek bavi privatnim biznisom. Politika mu je ortopedsko pomagalo za ovo drugo. Preko dvije decenije, on je stečajni upravnik Crne Gore. Ako uradi ono što je sposoban ili ono na šta je spreman, a sve u cilju da sačuva svoju moć, Crnoj Gori se dobro ne piše. Greške koje je činio imaće trajne posljedice za Crnu Goru. U ličnoj ravni, te greške bi se mogle definisati: „Uvijek je smatrao da je rano, a još uvijek nije shvatio da je kasno“. Mislim na ostavke na sve dužnosti, što mu godinama javno sugerišem.
Smjena Režima je nezaustavljiva. Finale društvenog i političkog raspleta u Crnoj Gori će biti u derbiju između Mila Đukanovića i njegovih sljedbenika. Njegovi dojučerašnji protivnici će ga spasavati linča od strane njegovih sadašnjih obožavalaca. Teško je i zamisliti (a kamoli izgovoriti) još jednu mogućnost. Stanje u Crnoj Gori neodoljivo liči na ono u Srbiji krajem 2002. i početkom 2003. godine. Paradržava jača od države, teror režimskih medija nad neistomišljenicima, a mafije otvoreno treniraju strogoću nad „izdajnicima“.
Čak i neki problematični likovi iz Đinđićevog kabineta danas su Đukanovićeva uzdanica za njegovo političko preživljavanje. Đinđićeva fatalna greška je bila što je jednog od njih prekasno udaljio iz svog okruženja. Neodoljivo liči! Da bi se preduhitrilo ono najgore, nužno je da se Đukanović izvuče iz svog partijskog, rođačkog, kumovskog i ortačkog okruženja, kako bi otklonio sumnju da je baš on tačka spajanja države i paradržave. U protivnom, relativiziraće se sve ono što je on za Crnu Goru dobro uradio. Građenje državnih institucija može otpočeti tek poslije njegovog odlaska sa svih državnih i političkih funkcija.
Ovaj Režim je toliko ogrezao u svakojaku bolest, da će i nakon njegovog odlaska, građani dugo tuberkulozno krvariti. Granica između mirnog i veoma nemirnog raspleta crnogorske zbilje je veoma mala. Građani Crne Gore, izaberite!
Bonus video:
