Prije neki dan održana je konferencija o aktuelnim dešavanjima u ekonomiji Crne Gore,''Ekonomija Crne Gore 2013 – Saradnjom do prosperiteta'', u organizaciji Privredne komore Crne Gore.
To je bio povod da se prisjetim konferencije održane u septembru 2010, takođe u organizaciji Privredne komore, takođe u Bečićima, hotel Splendid. Jedan od glavnih sponzora-pokrovitelja te konferencije bio je KAP, tj CEAC. Tadašnji KAP-ov predsjednik borda direktora, Vječeslav Krilov, održao je predavanje o dotadašnjem učinku CEAC-a u KAP-u, o sjajnoj perspektivi te kompanije, o planu investicija u narednom periodu. Posebno je ''zanimljiv i dirljiv'' bio dio predavanja o istoriji KAP-a, prije nego što je CEAC (ili bješe Salomon) preuzeo KAP. Kao da to nismo znali nego nam se tek tada otkrivalo. Valjda sa porukom da je prošlost KAP-a obaveza za budućnost. Slično poput onog gesla da je to tekovina revolucije, iznjedrena u ratu, u borbi, da ćemo je čuvati ''kao zjenicu svoga oka'' i nećemo je iznevjeriti (pa šta košta da košta). Iako ne pamtim detalje, sjećam se da sam pomislio kako davno nisam čuo tako neubjedljivo i demagoško predstavljanje nečega, a posebno ne kompanije. A takođe je bio utisak da je cilj bio dalja kupovina vremena, i očekivanje da Vlada Crne Gore nastavi sa subvencijama za KAP i izdavanjem garancija na KAP-ova zaduženja.
Meni je, kao nenadanom gostu i posmatraču na toj konferenciji, najupečatljiviji utisak bio da se niko od prisutnih učesnika nije sjetio ni pokušao da pita ruske menadžere: zašto niste već investirali u fabriku, makar i minimalne investicije od par miliona eura koje su tada najavili za narednu godinu (a koje nikad nisu ni započete), zašto pravite tolike gubitke i pored svih subvencija, opraštanja, dotiranja od strane Vlade, gdje je novac od prodatih presa u Kovačnici, za šta ste utrošili kredit Dojč banke, itd, itd? U sali su, pored organizatora i domaćina iz Privredne komore, sjedeli i potpredsjednik Vlade, ministri, ekonomisti-profesori i ostala ugledna gospoda iz oblasti politike i ekonomije. Većini njih je bila i dužnost i obaveza da postave bar neko od gore pomenutih pitanja, a ne da ćutke pređu preko hvalospjeva i praznih obećanja. Jer, službenici Vlade i njenih institucija su plaćeni da štite interese države, pa i na taj način što će postavljati pitanja i tražiti odgovore. A oni koji nisu plaćeni da rade u interesu države, makar su mogli iz osjećaja prema državi, kao patriote, da postave ova ili slična pitanja koja su od suštinskog značaja za situaciju u KAP-u pa samim tim i od interesa za državu. Međutim, muk, niko ništa. “Alergičan”' na ćutanje i “mudrovanje” u takvim situacijama, javio sam se za riječ i postavio nekoliko pitanja. Tokom postavljanja pitanja i komentarisanja investicionih obećanja datih od gostiju iz KAP-a predsjedavajući, potpredsjednik Privredne komore, mi jedva dozvoli da završim i kasnije nastavim, tj. repliciram.Kasnije sam tek saznao da je CEAC bio pokrovitelj konferencije (čini mi se glavni) pa nije, valjda, bilo korektno, po mišljenju domaćina, postavljati im neprijatna pitanja i ljutiti ih. Po shvatanju domaćina, a vjerovatno i većine prisutnih, ćutanje je bilo u interesu države. Ili po onoj narodnoj: ćutanje je zlato. Neko zlurad bi još pomislio da su domaćini bili plaćeni da ne samo oćute već i podrže glavnog sponzora. Po mom shvatanju, pitanjima se branila čast i dostojanstvo države. Da se razumijemo: može neko da te plati da radiš u interesu države, ali ne bi trebalo da postoji blago i bogatstvo za koje bi neko radio protiv intreresa države, pa ne znam koliki bio njegov lični interes.
Upravo ovaj događaj, ovaj detalj sa konferencije, možda je i suština i rezime, a i odgovor na kraju krajeva, kako su ruski menadžeri uspjeli toliko dugo da se održe u KAP-u i pored nedostatka investicija i istovremeno, kako im je Vlada to tolerisala i dozvolila. Šta više, subvencionisala i garantovala. Jednostavno: niko ih ništa, po svemu sudeći, nije pitao. A kad nema pitanja, već samo nadanja i očekivanja (zavisno od dobre volje, raspoloženja, šta li), nema ni odgovora, ni rješenja, ni napretka, pa ni investicija (pokazalo se).
Ove godine domaćini i gosti-učesnici su manje-više oni isti iz 2010. Jedino što Rusa više nema (makar onih koji su bili u KAP-u). Nadam se da se organizator konferencije sjetio da pozove eksperte iz oblasti aluminijuma, pa i one međunarodne, da prodiskutuju i održe prezentaciju o tome kako zaštititi interese Crne Gore u sadašnjoj situaciji, kada je KAP bankrotirao. Ovo iz razloga što će uskoro Ustavni sud odlučivati da li će se o KAP-u pitati stečajni sudija ili Skupština Crne Gore, nakon nedavno izglasanog Zakona o zaštiti državnih intersesa.
Istovremeno, zvaničan stav Vlade je da i dalje vjeruje u budućnost aluminijumske industrije u Crnoj Gori i nada se stranom partneru - uspješnoj i renomiranoj kompaniji. Jedini uslov je da ta kompanija ponudi najveću cijenu za KAP i plati Vladi 50 i nešto miliona eura, a ne da ponudi garancije za investicije. Ispada da neko ko plati 50 miliona eura (ili još manje ako se postupak prodaje ponovi, u drugom krugu) i bez ikakvih dodatnih obaveza za investicijama ima prednost u odnosu na kompaniju koja bi ponudila manji iznos ali je spremna da investira 500 miliona eura. A suština je u tome da ozbiljan, dobronamjeran investitor neće nuditi veliki novac za bankrotiranu firmu, već će uložiti novac u projekte koji će od nje stvoriti profitabilnu i uspješnu kompaniju.
Svjedoci smo da nam uticajne međunarodne institucije, među kojima Svjetska banka i Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj, sugerišu da pod hitno rješavamo pitanje KAP-a, kako bismo sačuvali novac i pospješili ekonomski rast. To je prioritetno pitanje ekonomske politike Crne Gore u narednom periodu i iskreno se nadam da je konferencija u Bečićima makar donekle doprinijela njegovom rješavanju. U protivnom, džaba vam sva priča, gospodo privrednici, a konferencija – samo još jedno u nizu rasipanje novca, u opštoj besparici.
Bonus video:
