Ipak, javnost je nasjela - DPS se iz ropca problema, nerješive ekonomske i finansijske situacije, u koju smo gurnuti njihovom oholom i nebrižnom politikom migolji, predstavom o novoj, niotkud iznjedrenoj snazi?! A šta se zapravo dogodilo?
Pobijedili su na izborima u tri, nažalost, zapuštene i nerazvijene opštine! Pobijedili su ne riješivši ni jedan problem u pomenutim varošima, ni jedan problem na nivou države. Nakon tri pobjede, Đukanovićeva argumentacija u parlamentu nije pobjednička, nego nasilnička! Kakve su to, onda, pobjede?! Odgovor je dao premijer sam. To su vrlo skupe pučke predstave izvedene u sredinama u kojima se, zahvaljujući Đukanovićevoj politici, vrlo jeftino živi. Predstave koje su imale nešto širu namjenu od lokalne, skečevi sa nacionalnom frekvencijom.
Možda će naivni i pomisliti kako se DPS vratio u sedlo, kako ponovo suvereno gospodari malom i privredno razorenom Crnom Gorom, ali taj utisak neće zaista spasiti ni naivne ni pametne. Promjene u ovom društvu su neophodne, a zaokret u državno-ekonomskoj sferi neminovan, bez obzira na pobjedu propalih politika na lokalnim nivoima. Ostvarena većina u Mojkovcu nije posljedica obnovljene snage DPS-a narasle kroz novi impuls razvoja, nego epilog razorenog bića palanke koja godišnje gubi nenadoknadive stotine i stotine radno sposobnih građana dobijajući taman toliko socijalno zavisnih. I prestonici i dvijema sjevernim opštinama odavno prijeti depopulacija - u toj mjeri da bi, u tehničkom smislu, Petnjičajni mogli organizovati lokalne izbore i u inostranstvu, s pouzdanjem da će ostvariti odziv i do 50%, a cetinjske ili mojkovačke svaki sljedeći put možemo održati u Podgorici, odnosno, Budvi.
Predstava i igra malih brojeva stvorile su utisak da će DPS već sjutra samostalno osvojiti vlast?! Zašto bismo se bunili i protivili toj pomisli kada bi to značilo prosperitet? Zašto bih ja želio da budem vlast ako bi postojeća, korigovana i najmanjom kritikom, grabila u budućnost? Kome bi smetale zdrave pobjede superiornih programa i ideja? Neka, dakle, pobijedi DPS i drugdje, ako je ostao iko koga nisu pobijedili za minule dvije i po decenije. Očigledno je, dakle, da su naivni povjerovali, a nije ih malo, kako "imperija uzvraća udarac", kako je preko noći narasla politička potencija poljuljane moći, ali naivne predstave nas neće spasiti.
Đukanović, međutim, nije naivan. Politički racio mu odavno govori da ni dvotrećinska podrška u Andrijevici i minut-dva na Pinku ne mogu spasiti KAP ili izgraditi auto-put. A bez sistemskih promjena, bez povezivanja sjevera i juga, bez zapošljavanja Cetinja, njegove lokalne pobjede nisu nikakvi uspjesi - više liče na božiju pravdu. Da nije političke i elementarne ljudske korektnosti, odgovornosti za one nepotkupljivo hrabre i beskompromisne u Crnoj Gori, bilo bi najpoštenije pustiti Đukanovića da bez izbora vlada opštinama koje su deklasirane pogubnom državnom politikom. Od makar šest ili sedam gradića na sjeveru i sjevero-zapadu, neoliberalna politika i promiskuitetno političko preživljavanje po svaku cijenu, napravili su staračke domove na otvorenom i oblast bez perspektive življenja. Jedina adekvatna kazna Đukanovićevoj raskalašnoj politici, pod uslovom da možemo izmjestiti pravednike, bila bi da doživotno vlada prostorom koji je osudio na tiho umiranje. U poređenju sa tim, doživotna robija u sređenijoj zemlji mogla bi djelovati i stimulativno.
Dan nakon izbora u tri opštine ponovo je zagospodarila sumorna bezperspektiva. Koliko su nas uznemirile te besmislene pobjede, toliko su nam i pomogle. Ako Podgoričani, Barani ili Pjevljaci budu željeli brzinu razvoja i realizaciju obećanja viđenu kroz programski sinopsis DPS-a za Mojkovac, neka na proljeće požure utabanim stazama političke korupcije i budućnost će ih sačekati! Pobjede koje liče na poraze nisu nam strane, ali mogu biti i ljekovite. Daleko smo još od engleskog političkog i građanskog duha sa sredine minulog vijeka, koji je Čerčilu istovremeno priznao veliku ratnu pobjedu i donio veliki izborni poraz, ali ni djelićem svijesti ne sumnjam da ćemo i mi uspjeti, da ćemo ubrzo promijeniti svoje živote.
Mijenjaće se i opozicija - analitička poslastica za neinventivne i nepronicljive. Mijenjaće se kao i do sada, kao zamjena za nagomilani genetski i građanski kukavičluk da promijenimo vlast. Pristalo se na na najvulgarnijuu tezu vlasti da je od njih gora samo opozicija, iako se u opoziciji promijenilo mnogo, a u vlasti niko! Ko nije uspio da domisli ni jednu tezu iz filozofije politike ili pak palanke, ubijeđen je da je opozicija, a ne on, kriva za sve. Uzalud posle svakih izbora nestane po jedna ili dvije opozicione partije, uzalud se po pravilu pojavi makar toliko novih, uzalud jednog ili više lidera zamijeni novi opozicioni lider, uzalud se pomire opozicione krajnosti, suprostavljene opozicione partije i ideologije, uzalud. U građanski nezrelom društvu lakše je prodati laž nego pošteno privatizovati državni kiosk. Kao da je postala utješna nagrada naskakivati na opoziciju kad se vlast već ne da pendrecima. U svakom slučaju, sigurnije je. I naravno, po pravilu, oni koji su iskoristili svoje građansko pravo da budu politički anemični ili se iz "razočarenja" pridružili Đukanoviću, makar na lokalnom nivou, pokreću preko noći revoluciju - smijeniti opoziciju kako bi ozdravila država?! Tako se sprovodi bizarna politička analitika u kojoj opozicija treba da pobijedi vlast bez obzira na to kako građani koriste svoje biračko pravo?! Neophodno je, dakle, da podnese račun DF koji nije učestvovao na izborima u Petnjici, a niko ne smije da pita zašto ljudi glasaju svim srcem za lošu vlast?! Niko ne smije reći da među ljekarima ima korumpiranih, jer već sjutra može trebati intervencija na žučnoj kesi, pa slično tome ne smijemo zamjerati ni građanima koji skandiraju politici razorenih života. Ne! Dužni smo da ne prihvatamo izgovore za korupciju, bio korumpiran jedan političar, jedan doktor, jedan medij ili jedna lokalna zajednica od 100, 200 ili trista ljudi.
Ipak, mijenjaćemo se. Mijenjaće se opozicija, uviđajući nepromjenjivost vlasti. Mijenjaćemo svoje navike, sastave, igrače, taktike. Mijenjaćemo i potrebu ljudi da budu neodgovorni, da potcjenjuju svoj glas i zajedničku budućnost. Mijenjaćemo sve izuzev želje da budemo temeljno drugačiji od ove vlasti. Promijenimo li i to sve, slutnje na naš račun će se obistiniti. Pred nama je životni i politički izazov, obaveza da ni u porazu ne budemo nečovječni i strašni, kakav je, recimo, premijer nakon trostruke pobjede.
Obaveza nam je da prihvatimo krivicu i kada je nema, nezasluženu kaznu i prekor prijatelja. Obaveza je i da razaznajemo dobronamjernost u šumi zluradog. Sa nama su svi koji nisu protiv sebe.
Bonus video:
