„Bog ne gleda na plemstvo roda, već na plemstvo duše.”
DJEVOJKA IZ RELEZA
Blažena Ozana rođena je 25. novembra 1493. godine u selu Relezi (udaljenom oko 16 km istočno od Cetinja u Lješanskoj nahiji) u pravoslavnoj hrišćanskoj porodici, pod imenom Jovana-Joše Đujović, a na krštenju dato joj je ime Katarina (Kate - po nekim izvorima navodi se prezime Kosić). Njeno ime se poklapa sa danom rođenja, kada se slavi sveta Katarina – aleksandrijska mučenica.
Don Niko Luković iz Prčnja, koji je1965. godine, povodom 400. godišnjice smrti prve južnoslovenske katoličke svetice, priredio jubilarno izdanje knjige „Blažena Ozana Kotorka“, zapisao je da je kao pastirica u rodnom mjestu rasla „nevina i čedna kao cvijet u kršu, na radost i utjehu ubogih roditelja“, opisujući je „rasta manja od srednjeg, obdarenu jedinstvenom tjelesnom ljepotom i još ljepšom dušom.“
U svojoj 14. godini (1507. godine), po smrti oca Pera, Katarina uspijeva da ubijedi majku da je pusti i da se „nadahnuta Božijom milošću“ uputi prema Kotoru. Da bi se mogla prehraniti i u nepoznatom gradu naći zaštitu, počinje službovati u kući Aleksandra Buća („Lesa Bućinova, vijećnika i sudije od Kotora“) i njegove supruge Marine (rođene Bisanti), koja se, prema arhivskim zapisima, nalazi se na „trgu Oslobođenja, (označena danas brojem 324 na kojoj se vide grbovi Buća – ljiljan, dva na pročelju, a jedan na portalu)“.
RUŽE U PREGAČI
Za vrijeme službe u porodici Buća, Katarina je, uz predanosti poslu, pokazala osobitu privrženost prema siromašnima. I danas su vrlo živa predanja poput onog kada je nosila u pregači hranu za kotorsku sirotinju, kojom prilikom se pojavio gazda i naredio joj je da otkrije pregaču u nadi da će je optužiti da iznosi hrani iz kuće - ali u njoj su se, umjesto ostataka hrane, pojavile ruže. Druge večeri, gazda je u more bacio prsten u želji da Katarinu optuži za krađu, međutim ujutru kada je na pijaci kupila ribu i spremila je za obrok u njoj je pronašla ovaj prsten i vratila ga gazdi. Vlastelin, tada po predanju, svojoj supruzi izrekao je: „Ova djevojka ne treba da nas služi, već mi nju!“
Poslije sedam godina službe, napustila je porodicu Buće i odlučila da, u svojoj 21. godini života, ode u kaluđerice, uz riječi: „Ja sam već davno svoje srce poklonila Nebeskom Odabraniku od kojeg me neće odijeliti nevolja, ni tuga, ni gonjenje, ni glad, ni golotinja, ni strah, ni mač. Njemu sam doživotno posvetila cvijet svoga djevičanstva.“
Na dan Obraćanja svetog Pavla apostola, 25. januara 1515. godine prišla je trećem redu svetog Dominika, koji je izabrala za svoju kontemplaciju, kada je položila zavjet siromaštva, čistote i poslušnosti i promijenila svoje kršteno ime u Ozana.
Plemenitosti i posvećenosti blažene Ozane vremenom su pridodata i čudotvorstva, poput onog kada je predvidjela zemljotres u Kotoru (1563) ili kada se molitvom borila protiv kuge. Posebno se pamti u vrijeme napada Hajrudina Barbarose na Kotor, kada je, poslije osvajanja Herceg Novog od Španaca, sa 70 galija i 30.000 mornara uplovio 11. avgusta 1539. godine pred kotorske zidine. Tada je kotorski biskup Luka Bisanti lično zamolio blaženu Ozanu da izađe pred narod i ohrabiri ga na odbranu grada. „Uvjeravanje blažene Ozane o sigurnosti pobjede toliko je uticalo na stanovništvo, da se sve diglo na oružje, čak i žene i djeca“ navodi se u izvorima.
Dana 16. avgusta 1539. godine, Barbarosa se povukao iz Kotorskog zaliva ostavljajući Kotor neosvojen, dok je Herceg Novi sve do 1687. godine ostao u rukama Otomanskog carstva. U znak sjećanja na ovaj događaj, 1540. godine sagrađena su nova (sjeverna) gradska vrata na Škudri kao spomenik, a blažena Ozana će već za života postati toliko poštovana u crkvi i gradu Kotoru da će njena dobročinstva naći mjesto i u himni u kojoj stoji: „Ponizna kćeri svetoga Dominika – rodu si dika“.
BLAŽENA I SVETA
Smatrajući je jednako sveticom među hrišćanima katolicima i svetom i poštovanom među njenim pravoslavnim Crnogorcima, opisujući život blažene Ozane, don Niko Luković ostavio je zapis: „Provodeći u Kotoru svet život, nije prekidala veze sa svojim užim zavičajem, rodbinom i milim Crnogorcima, sve do posljednjeg daha.“ Na času smrti zamolila je da joj na „maternjem jeziku“ čitaju Muku Gospodnju po Ivanu, kako se navodi u životopisu, zbog čega je dr Radoslav Rotković u svojim radovima oslovljava sa „Ozana Crnogorkinja“.
Preminula je 27. aprila 1565. godine, u 72. godini života, pošto je provela pedeset i dvije godine stroge pokore.
Od njene smrti do danas „nestali su gospodski dvorovi vlastela, grobovi mnogih kotorskih odličnika pali su u zaborav, dok grob male pastirice ostaje utočište uglednih i neuglednih, središte bratske ljubavi među građanima, sveta veza pripadnika i jedne i druge crkve naroda našeg“, nadahnuto zapisuje Don Niko.
Formalno ozvaničenje njenog kulta započeto je tek 1905. godine, a okončano 1907. Papa Pio XI je 20. decembra 1927. godine dozvolio javno i crkveno poštovanje blažene Ozane čime je ova, crnogorska pastirica, kotorska služavka i dominikanska trećoretkinja, postala prva katolička južnoslovenska svetica.
Godine 1930. u Kotoru je održana velika svečanost povodom „potvrde i odobrenja štovanja blažene Ozane, prve južnoslovenske svetice od strane Apostolske stolice“, a 24. juna te godine tijelo blažene Ozane postavljeno je u novi kovčeg u crkvi svete Marije, koji je rad vajara akademika Antuna Augustinčića. Prenos je izvršen u prisustvu kotorskog biskupa i grupe ljekara koji su konstatovali da je (nakon 365 godina od upokojenja): „Tijelo neraspadnuto, ruke u zglobovima gibljive, dobrim dijelom sačuvana koža, zglobovi nerastavljeni (stopala fale obostrano), svi prsti čitavi, čak su i nokti sačuvani ...“ što je bila dodatna potvrda njene „blaženosti i svetosti“.
Nedostajuća stopala posljedica su čina iz 1619. godine kada su kotorske dominikanke u strahu od kuge pobjegle za Dubrovnik i sa sobom ponijele tijelo blažene Ozane. Kada je trebalo da ga vrate, prior samostana, gdje je čuvana svetica, prvo je odbio da vrati tijelo, a onda su „skinuta sa tijela stopala i zadržana u Dubrovniku“ na način da ih je stonski biskup „postavio u kutiju, obloženu srebrom i zapečatio svojim pečatom.“
Na ulazu u crkvu svete Marije danas se nalaze vrata sa 24 polja koja opisuju život blažene Ozane, rad vajara Vaska Lipovca (postavljena nakon zemljotresa 1979. godine). U znak poštovanja prema blaženoj Ozani, škrinja sa njenim tijelom, je 2009. godine, povodom 12 vjekova prisutnosti svetog Tripuna u Kotoru, bila izložena u istoimenoj katedrali. Njen kult danas je, pored Kotora i cijele Boke, veoma prisutan i u Dalmaciji. Mnogi je poštuju kao predstavnicu ekumenizma - pokreta za ujedinjenje istočne i zapadne crkve.
P. S. Blažena Ozana, o kojoj postoji veliki broj sačuvanih životopisa, bila je inspiracija i velikog broja umjetnika. Do danas su sačuvane pjesme iz XVII vijeka Vicka Bolica (Kokoljić) kotorskog plemića ili Dominik Cecia, poznatog govornika kotorskog (umro 1709).
U novije vrijeme ona je bila inspiracija i akademskom slikaru Milu Milunoviću koji je izradio, tehnikom freske, oltarsku sliku blažene Ozane u parohijskoj crkvi u Prčnju ili slikaru Marku Muratu koji je 1931. godine izradio njenu sliku za crkvu svete Gospe od Rozarija u Dubrovniku, u kojoj je prikazao „crte legendarne ljepote Crnogorke“.
Blažena Ozana bila je motiv i književnku Jevremu Brkoviću, koji joj je 1966. godine posvetio pjesmu, koja je autoru ovih redova bila inspiracija da, na ovaj, skroman način, podsjeti na jubilej 520 godina od rođenja svetice i zaštitinice – blažene Ozane Kotorke.
Bonus video:
