Nije naivna ova prozivka preko moviranih femininuma. Nije baš da se radi o Twilight zone kada je u pitanju rodna ravnopravnost i jezik. Ništa tu nema mutno niti neznaveno kada se pogleda zakonska regulativa kojom se definiše pitanje predstavljanja žena u ženskom rodu. A nema tu ništa sumnjivo ni u ideološkoj i političkoj odluci da to tako i bude. Nema ništa sumnjivo jer je sve bilo javno te 2005. godine kada su ženske nevladine organizacije pomogle državi i ženama CG da se formiraju institucionalni mehanizami za postizanje rodne ravnopravnosti kojima treba da se štite prava žena, mijenja postojeća situacija i naravno osvijesti visok stepen mizoginije kojim je pelcovana i oboljela kultura i kulturnio obrasci, obrazovanje i slično. Mizoginija ne bi inače bila prva na zbornom mjestu u svakom javnom govoru s vremena na vrijeme iz usta laika ili profesionalaca. Zašto se baš sada pokreće pitanje rogobatnosti jezika preko femininuma? U prvom trenutku izgleda da je neobično s obzirom da je vrelo ljeto, da se modne revije održavaju na sve strane, da nas mediji upućuju od mode od državnog udara, da se traži zaštita od sunca... sve te ljetnje menažerije uprkos radu nacionalnog i lokalnih parlamenata u kojim se svašta usvaja. A nije neobično što upravo kreće preko jezika i žena. A evo i zašto.
U tekstu objavljenom u rubrici Stav u “Vijestima” Kako izvesti ženski rod od imenice vođa, stručnjak za jezik dovodi u pitanje intervenciju u jeziku kojom se poštuju ljudska prava brojnije društvene grupe u Crnoj Gori jer se suprotstavlja intenciji političke rehabilitacije jezika koji se predstavlja prajezičkom praksom prije politike o juznoslovenskom jeziku i Vukovom radu na jeziku. I upravo na tom mjestu počinje da sviće o čemu se radi! Politika jezika kojom se lagano uvodi taj jezik praiskona, (koji kao takav govori mitski o nama kao naciji staroj hiljadama godina, valjda je to u vezi sa Vladimirom kojeg su proglasili za oca nacije u svečanim akademijama koje su vrvile od ideološki i političkih gluposti i recitala, koje su pobijale činjenice iz istoriografije ako takvog nečeg ima ovdje) pod firmom tradicije i navodne kulture osvjedočen je nacionalistički diskurs kojeg smo po sopstvenoj koži osjetili devedesetih kada se sila jezikoslovaca u Hrvatskoj i Srbiji trudila da raskomada srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik, a imali smo i mi naše političke korifeje koji su potpomogli da se kroz skupštinu provuče krnji jezik tada nazvan srpski i uvede u naše škole. Sa tim jezičkim traganjem po kostima i genetici počelo je i traganje za tijelom koje reprodukuje naciju u kojem je ženama svakako mjesto iza muškog generičkog u svim sferama, pa i u jeziku. Upućuje li nas tekst na diskurs tla i krvi u kojem ženama pripada podređenost gospodaru i naciji, u kojem je jezik očišćen od rogobatnosti, laži i cijelih iskrivljivanja, a ženska tijela inkubator naciji i nacionalizmu, milom ili najčešće silom. Važno je u eri spoljnjih i unutrašnjih političkih ciljeva CG politike obezbijediti tjelesa za bjelosvjetske i lokalne klanice i ubijanja kojim kapitalizam proizvodi nesreću na sve strane zarad kapitala i moći, teritorije i otimanja resursa. Želi li nas tekst podsjetiti da živimo u zemlji u kojoj politika u ime oca i sina ili nacionalnog korpusa nije rekla svoju posljednju riječ! Zato se sada na tragu otkrivanja radikalnih feministkinja i u isljedničkoj atmosferi paljenja svjetala u oči rijetkim koje ne pristaju na rečeno, pojavno otkriva da je rat u toku, da on najčešće jeste vidjljiv između muškaraca i žena, da se traže izdajnice nacionalnog diskursa koje ovaj naš stari a lijepi jezik kojeg mnoge/i sa više različitih mjesta nazivaju maternjim, krnje, krive i lažljivo podmeću a kojim se priznaje da navedena struka dobro obiluje političkim i ideološkim opredjeljenjima iako se ona prebacuju samo feministkinjama u ovom času.
To smo vidjele mnogo puta do sada, to smo u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanje koje je, kada bolje razmislim, ležalo na mitu u Kosovu u svim desetercima i narodnim pjesmama slijepih guslara, učile i nije čudo da smo 90-ih odreagovale sljedbenički nimalo kritički i mirovnjački... Sada se opet poteže pitanje nacije koje da ne bude naivnih uvijek počinje preko jezika i preko ženskog tijela. Nacionalizacijom jezika i reproduktovnih prava žena na simboličkoj i fizičkoj ravni temeljene su nacionalističke politike.
Konačno da ne bi bilo da je nešto ostalo nevidljivo i u zamućenoj zoni evo nam i trećeg koji piše na jeziku na kojem misli. Uradili su to prije njega dva autora jedan koji misli na srpskom i drugi citirani u tekstu koji misli na hrvatskom od trećeg koji valjda misli na crnogorskom. Eto sada imamo tri kolone nacionalno jezičkog korpusa koji se nimalo naivno preko jezika upućuju na sveto trojstvo nacije kroz mit i kulturu. Jezik mu tu dođe samo kao palica. Ovaj naš treći prišlepani želi da nadomjesti onu prazninu koju je ostavio u kontinuitetu nacionalni istorijski diskurs na Balkanu gdje se pominju uvijek i sada hrvatski i srpski lavovi a to se u Crnoj Gori ne prašta, jer i mi lavove i mit o hiljadugodišnjoj naciji imamo za trku. Tako to izgleda u instutucionalnoj kulturi CG u ovom trenutku jer je neophodno kulturu preliti nacionalnim temama i građenjem i učvršćivanjem nacionalnog mačističkog identiteta u Crnogoraca ne bi li se onima koji su naspram stavilo do znanja da se bez rata neće završiti i da je navodna čast i ponos kojim se busamo u prsa kao ideal vrijednosti na koji imamo tapiju značajniji od blagostanja i kvalitetnijeg života. U to ime najbolje je početi od žena i to onih koje se suprostavljaju alternativom za mir i ravnopravnost, odgovornost na svim nivoima, zagovaranjem ljudski prava... Vjerujem da duhu današnjeg vremena, da podsjetim - 21. vijek je nije srednjevjekovlje, odgovara više jedna svijest da svaki pojedinac u svom obavljanju građanske dužnosti slijedi građanske vrijednosti kojima je zastava da su ljudska prava svih za poštovanje, da nema supremacije i dominacije bilo kojeg od identiteta. Nesreća sa politika identiteta je da su uvijek/već isključive prema svemu i svakom ko nije isti, naš, drugom. Program je isključiv prema onim koji granice nacije, nacionalnog i nacionalističkog korpusa prelaze u ime svijeta koji traži poštovanje različitih i ne ostavlja pustoš.
Ostaje još jedna važna stvar a to je da se vidi da li smo od 2005. godine, kada smo zagovarale formiranje institucionalnih mehanizama za RR kojima bi se rodne politike uvele u sistem a naročito u obrazovanje, preko kritičkog odnosa da mehanizmi ne rade i ne znaju svoj posao bile u pravu. Hoću da me personal koji radi u mehanizmima demantuje reagovanjem na ovaj tekst kao riječ države jezikoslovcu koji očigledno da je samo još jedan od glasnika u kojem se pravcu kreće zvanična ideologija i politika. Nadam se da im ispod radara neće promaći ovaj glasni povik nacionalističkog korpusa koji uvijek žrtvuje sve a počinje od žena.
P.S. Voljela bih da me neko podsjeti koje su žene obnašale vlast u CG da bi ih jezikom imenovali u one koje su vodile ili vode.
Autorka je koordinatorka ženskog programa u ANIMI-Centru za žensko i mirovno obrazovanje Kotor
Bonus video:
