Dugo sam se pitao otkud u naslovu nove predstave Radmile Vojvodić riječ na engleskom jeziku. Par trenutaka pred početak predstave Everyman Đilas, dok sam sa mjesta broj 1, red VII, iščekivao početak predstave, sve mi je bilo jasno! Nekoliko krupnih tipova koji u odijelima poprimaju izgled šifonjera bili su raspoređeni u pozorišnoj sali i jedan drugom su spojenim obrvama upućivali ozbiljne poglede. Dakle, Premijer je na premijeri!
Savršena je provokacija imati u naslovu predstave riječ Everyman, dok predstavu posmatra Premijer koji ne zna engleski jezik. Pomislih, kakav pozorišni manevar rediteljke, provokacija koju ne bi smislio ni kralj pozorišta Alfred Žari da je kojim slučajem živ! Kad malo bolje razmislim, bilo je za očekivati da Radmila Vojvodić postane prvi disident Crne Gore. Ona je elokventna, zgodna i obrazovana žena, bliska vrhu vlasti, dakle, idealna nasljednica Milovana Đilasa. Tek sad postaje jasan dio teksta koji je Pobjeda nesvjesno objavila:
„Praizvedba komada, priređena u okviru proslave 60 godina CNP-a, prikazala je vulkanski krik pobune protiv besmisla i pojedinca koji se viteški bori za slobodu u korist sopstvene štete“. Pobjeda postaje Borba?
Predstavom Radmile Vojvodić počelo je novo doba u Crnoj Gori, a izgleda da toga ministri i predsjednici iz prvih redova uopšte nisu svjesni, a tek Premijer?! Možda je prazna stolica u prvom redu koju je prepunio svojim tijelom jedan od članova obezbeđenja zapravo bila namijenjena premijerovom prevodiocu, ali sumnjam da bi provokacija išla toliko daleko. Direktna provokacija promaći će većini, čak i onima iz prvog reda, a možda je to i suština!
Više vidi premijeru Premijer iz prvog reda, nego oni mu straga, ili nije baš tako, pitanje je sad?!
I, predstava je počela. Kad su se svjetla pogasila, mrak koji je nastupio bio je kvalitetan, onako, baš mračan. Sjedišta su bila jako udobna, što je omogućavalo da se lakše podnese to što predstava traje oko dva i po sata. Bitno je što su parfemi u sali bili različiti, a to što se svake sekunde u vazduhu mogao osjetiti drugačiji miris, govorilo je u prilog tome da se svi na premijeri dobro poznaju, pa se zna ko što koristi, tako da ne miješaju jedni drugima u odabire, a vjerovatno ni u poslove. Nisam siguran da li je čovjek ispred mene imao problem sa hemoroidima ili je pokušavao konstantnim mrdanjem i meškoljenjem da ostane budan, ali kad mu je u jednom trenutku glava klonula, dvoumio sam se da li da ga ošinem vrpcom po uvetu (drečava T-Com vrpca za akreditacije koju koristim kao dodatak ključevima jer omogućava lakše pronalaženje istih) i da mu kažem: „Bestidniče! Kako imaš obraza da kunjaš za vrijeme državnog projekta?! I to na predstavu povodom 60 godina od osnivanja pozorišta!“.
However, nekako sam se suzdržao.
Nakon predstave, održan je koktel i tu su bili svi, baš svi: ministri, savjetnici, biznismeni, kulturni pregaoci, vlasnici restorana i butika, investitori, graditelji, gradonačelnici i glumci, bili su tu i Beba Popović, Branko Baletić i Mihailo Miljo Radojičić Šok (bez kamp prikolice). Od toliko poznatih faca, svi pogledi su bili uprti u Premijera. Svi su prilazili da se rukuju sa njim, kao da je on reditelj predstave, dok su rukovanje pomno pratili šifonjeri u odijelima furajući pletenicu iza uva, onaj gumeni ufrtkani kabl koji sigurno ne služi kao slušni aparat.
Hrana je bila izvrsna! Konobari su trčkarali okolo i na ovalima nudili čak i pržene komade mesa koji su se dimili, što govori ili da funkcioniše kuhinja u pozorištu, ili da je organizovana ekspresna dostava, što je za svaku pohvalu! Takođe, mini-sendviči su izgledali baš evropski, a čokoladne bombice su bile jako ukusne. Svaka bombica je bila perfektno obložena orasima (sjeckanim, ne mrvljenim) što dokazuje ogromnu posvećenost radu. Činjenica da je bilo toliko slatkog u ponudi govori u prilog da se na koktelu okupila kremić-elita našeg društva (liše novinara i par padobranaca), jer ko može sebi da dopusti slatkiše sa toliko šećera, taj mora i da ima novca za dobrog stomatologa.
U trenutku kad sam jeo orahe i čudio se kako to da je svaki orah u komadu uspješno izvađen iz kore, okrenuo sam se i vidio da je Premijer otišao. Nakon 47 sekundi (brojem: četrdeset i sedam) otišla je i velika većina ljudi, i meni bi jasno sve. Treba ukinuti „zavjesu“ u našim pozorištima, kao i poklanjanje glumaca na kraju, jer kod nas predstave počinju i završavaju se dolaskom i odlaskom Premijera.
I tako, ja dođoh, viđeh i predstravih se!
Brinem jer ne bih volio da zbog svog eventualnog disidentskog djelovanja Radmila Vojvodić završi u zatvoru, ali bih volio da se njena Neka misao proda u milionskom tiražu u inostranstvu i da nekad dobije ulicu u Amsterdamu, baš kao Đilas.
A sama predstava? Pođite pa viđite!
Bonus video:
