Nošeni idejom da svaka generacija budućnost pozajmljuje od svojih potomaka, pitamo se kome treba da se obratimo za ovo što je pozajmljeno od svih nas koji trenutno postavljamo temelje svog života. Da li da dozvolimo da kroz određeno vrijeme neko novo pokoljenje postavi identično pitanje, a da po svoj prilici ostane bez odgovora?
Zamislite da je ponedeljak. Podne. Prođite centralnom ulicom mjesta u kojem živite. Teško da bilo koji kulturni ili sportski događaj može privući toliko ljudi koliko će se naći u tom trenutku na terasama vašeg grada, bez ikakvog posebnog povoda. Prava umjetnost odmaranja od vikenda. Svi sjede na svojim tradicionalnim mjestima, ispijaju kafu i kiselu, uz periodične komentare na račun prolaznika. Stiče se utisak kao da je to vrlo dobro plaćen posao, pa niko ne želi da ustane sa svog mjesta.
Vremena je na pretek iako je to baš prvi radni dan u nedjelji, dan kada su sve energetske i psihološke baterije napunjene. Međutim, u pogledima tih ljudi neće biti razlike bez obzira da li kalendar pokazuje da je ponedjeljak, srijeda ili subota. Jedino kada se primjećuje malo više entuzijazma, jeste čuveni dvadeseti u mjesecu, kada se prime penzije, pa se kafa zamijeni cijeđenom pomorandžom.
Svako od njih je toliko skoncentrisan na svoju okolinu, kao da će se u svakom momentu desiti nešto revolucionarno, što će nas izvaditi iz duboke krize u kojoj se koprcamo od kako znamo za sebe. Svi su više nego spremni da sačekaju to bolje vrijeme o kojem se priča svakodnevno. Međutim, svi pomenuti, rođeni su i odrasli u zabludi da se budućnost čeka sjedeći. U zabludi su i da je kriza sa kojom se suočavamo ekonomska. Kriza je u našim glavama još od momenta od kada smo počeli da trošimo mnogo, a proizvodimo malo. U udobnoj fotelji gradske terase, sa ‘’rej ban’’ naočarima na glavi i maksovkama na nogama. Kada već čekamo bolju budućnost, da je sačekamo sa stilom.
Bilo koji iole pristojan intelektualac i ljubitelj mudre riječi nekada je čuo za Abrahama Maslova. Simbol njegovog životnog vijeka je hijerarhija potreba i motiva. Prema toj hijerarhiji potreba, ljudi najprije moraju zadovoljiti osnovne biološke, fiziološke potrebe, zatim potrebe sigurnosti, pa nakon toga potrebe pripadnosti i socijalnog povezivanja. Posljednja dva nivoa su potrebe za poštovanjem i samoaktualizacija ili samoostvarenje.
Osnovno pravilo ove hijerarhije jeste da osoba može ispuniti potrebe sa višeg nivoa jedino ukoliko su potrebe sa nižih nivoa u potpunosti zadovoljene. Ova hijerarhija motiva izgleda kao vrlo smislena i logična. Ipak, čini se da se svaki prosječan Crnogorac bori sa ovom hijerarhijom, kao Sergej Bubka sa gravitacijom. Decenijama pokušavamo da se aktualizujemo bez krova nad glavom, da steknemo samopoštovanje praznog želudca i bez adekvatnog radnog mjesta.
Nije sigurno koliko je teško danas završiti školu, s obzirom da je školovanih sve više, a znanja i mudosti od kojih imamo koristi, sve manje. Diploma je postala obaveza, a sve manje privilegija i pokazatelj jedinstvenosti. Tako, vrlo često uz diplomu visokoškolske ustanove, dobijemo mini kurs kako što bezbolnije sačekati svijetlu budućnost. Takav kurs su davno prošli i naši političari. Jedni više od dvije decenije kopaju sebi rupu i čekaju da ih neko izvadi iz nje, a ovi drugi čekaju da prve neko zatrpa u rupu.
Zaboravljamo da je svijet oko nas ogromno tržište, na kojem svakoga trena neko očajnički zapinje kako bi se popeo stepenicu iznad. Nekoliko stotina ljudi na suncem okupanim terasama u sred radnog vremena znači isto toliko slučajeva koji tržištu nemaju šta da ponude. Dok se kod nas ispija treća jutarnja kafa, negdje neko vodi svoju ličnu borbu i borbu države kojoj pripada. Ako mene pitate - to je patriotizam. Ne posmatranje države kako ponire i strpljivo čekanje da nekada bude bolje, već lični primjer kako opravdati smisao vremena koji smo dobili.
Bonus video:
