Ministarstvo finansija Crne Gore je nedavno pripremilo pet verzija mogućeg novog oporezivanja plata u Crnoj Gori, od kojih su dva rješenja za povećanje proporcionalne stope i tri za progresivno oporezivanje. Pored toga, postoji predlog da se poveća i porez na dobit preduzeća.
Crnogorska ekonomija je u dubokoj krizi, a za problem izlaska iz krize ne postoji jednostavan recept. O tome šta država treba da radi u periodima krize u literaturi postoje različita mišljenja. Tako jedan broj zagovornika principa tržišta smatra da treba voditi restriktivnu ekonomsku politiku i čekati da se tržište samo konsoliduje, dok kejnzijanci (sljedbenici ideja engleskog ekonomiste J.M. Keynesa) i uopšte zagovornici intervencionizma smatraju da država treba da reaguje i da stimuliše ponovni rast ekonomije.
Prema kejnzijanskom pristupu, glavni uzrok dugotrajne recesije je višak štednje na jednoj i nedostatak potrošnje i investicija na drugoj strani. Rješenje je u ekspanzivnoj budžetskoj politici, koja dovodi do povećanja agregatne tražnje, čime se podstiču potrošnja i investicije. Prema Keynesu, stezanje kaiša u periodima krize je kontraproduktivno.
I pored različitih stavova u teoriji, pa i različitih mišljenja među kreatorima ekonomske politike, nakon izbijanja najnovije ekonomske krize je postalo jasno da država ne može da stoji po strani i da je neophodno da preuzme aktivnu ulogu u fazama krize. Sve velike svjetske ekonomije su posegnule za tzv. „stimulativnim mjerama“ nakon 2008. godine, uključujući tu SAD, Japan, Kinu, Veliku Britaniju, Njemačku...
U SAD su, na primjer, smanjeni porezi za srednju i nižu klasu stanovništva i doneseni posebni zakoni o „stimulativnim mjerama“ i „ekonomskom oporavku i reinvestiranju“. U Njemačkoj je donesen program stimulativnih mjera koji uključuje investicije u željeznicu, puteve i škole, kao i jedan broj poreskih olakšica. Gotovo sve velike ekonomije su uvele programe za povećanje zaposlenosti i investicija.
Veliki broj političara je, ponekad i sa rezignacijom, priznao da smo „sad svi kejnzijanci“.
Pojednostavljeno, kejnzijanski pristup u krizi podrazumijeva nekoliko osnovnih pravila:
1. Budući da tokom krize dolazi do kontrakcije privatne ekonomije - građanstvo manje troši, a preduzeća manje investiraju, zbog neizvjesnosti - uloga države treba da bude da stimuliše potrošnju i investicije. Pri tom treba imati u vidu da sklonost potrošnji opada sa dohotkom, odnosno da su najskloniji potrošnji oni sa najmanjim dohotkom, dok oni sa velikim dohotkom u periodima krize imaju sklonost da dohodak štede, što negativno djeluje na potrebno povećanje agregatne potrošnje (tražnje).
2. Najefikasnije sredstvo u rukama države je fiskalna politika i to u formi povećane javne potrošnje, posebno u formi investicija (infrastruktura i drugo). Druga bitna poluga je smanjenje poreza, kako bi se oslobodila sredstva za potrošnju i investicije. Ovakva politika naravno dovodi do budžetskog deficita, ali bi multiplikativni efekat smanjenja poreza i povećanja javne potrošnje trebalo da dovede do povećane privredne aktivnosti i u konačnom do povećanja poreskih prihoda i izravnanja problema sa budžetom. Krizni deficit treba finansirati zaduživanjem, čime se povlači višak štednje i stavlja u funkciju.
3. Monetarna politika treba da bude ekspanzivna, što podrazumijeva smanjenje kamatnih stopa i stimulaciju kreditne aktivnosti banaka.
Šta se, međutim, dešava u Crnoj Gori?
1. Od početka krize država se koncentrisala na to kako da od ionako urušene i nelikvidne privrede i osiromašenog građanstva izvuče poreze. Posebno kontraproduktivno je što se porezi pokušavaju izvući regresivnim vrstama poreza kao što su PDV, akcize i porezi na telefon i električna brojila. Regresivni porezi najviše opterećuju najsiromašnije slojeve koji su najskloniji potrošnji. Nije jasno zašto se u ovako teškoj situaciji sada razmišlja o povećanju poreza na plate, čak proporcionalnom, i kakvi se efekti time žele postići, osim kratkoročnog povećanja budžetskih prihoda. Štaviše, čak i ovaj cilj je upitan, jer nije svaki porez koji se zakonom uvede moguće i ubrati. Poželjno bi bilo smanjiti poreze na plate, makar u najnižoj kategoriji, kako bi se podržala zaposlenost. Iz istih razloga, kada je u pitanju porez na dobit, poželjno bi bilo smanjiti porez malim i srednjim preduzećima, a ne povećavati ga, kao što glasi jedan od predloga.
2. Od početka krize investiciona aktivnost države je smanjena, umjesto da se poveća. Iako je iznos ukupnog zaduženja države gotovo udvostručen u periodu nakon izbijanja krize, veliki dio zaduženja se usmjerava u bankrotirana preduzeća kao što je KAP, umjesto u javne radove i infrastrukturu. Povećava se zaduženost, a da iza nje ne stoji produktivna svrha kojom bi se krediti mogli vratiti. Jedini put će očigledno biti dalje zaduživanje i moguća dužnička kriza.
3. Zbog unilateralne eurizacije, država u Crnoj Gori nije u mogućnosti da vodi monetarnu politiku (osim kroz par prilično slabih poluga). Crna Gora nema pristup jeftinim kreditima Evropske centralne banke, niti do nje stižu mjere za smanjenje kamatnih stopa u eurozoni. Na lokalnom planu, ne postoje ozbiljni pokušaji da se utiče na smanjenje kamatnih stopa ili povećanje kreditne aktivnosti. Država se ovdje zarekla da mora da pusti „slobodno tržište“ da djeluje, bez obzira na posljedice.
Ukratko, u Crnoj Gori ne samo što ne postoje ozbiljne mjere za stimulaciju privrede, ova se sve više guši porezima, koji dovode do nizlazne spirale – smanjenja privredne aktivnosti, a u sljedećoj iteraciji smanjenja poreskih prihoda i tako dalje.
U svakoj ekonomskoj krizi postoji i jedna vrsta začaranog kruga u kome na jednoj strani jeste potrebno povećanje javnih rashoda radi stimulisanja privrede, ali se ovi izdaci takođe odnekud moraju i finansirati. Iz ovakvog začaranog kruga nije lako izaći, ali izlaz će se sigurno prije naći u fiskalnom rasterećenju, nego u opterećenju privrede i građanstva.
www.facebook.com/alternativna.ekonomija
Bonus video:
