Ljudi olako skraćuju komplikovana i dugačka imena nekih država. Pojedinima je isto reći Engleska i Britanija, odnosno izgovoriće prvo što im bude na pameti, ili će odabrati riječ koja se više rimuje dok izmiče pitanje Škotske, Velsa, Sjeverne Irske i spornih djelova Velike Britanije. Isti je slučaj sa Kosovom, i onom Metohijom koju slabo ko da uopšte više pominje. Crna Gora je drugačija priča, jer kad se pomodarski čita Montenegro, često stručnjaci izgovaraju „Montenigrou“ vrijeđajući tako crnce. Nažalost, i u novoj verziji filma Veliki Getsbi, ni glumac Leonardo Di Kaprio nije uspio da se izbori sa tim jednim pominjanjem Crne Gore koje smo mi toliko čekali, već je i on izgovorio pogrešno.
Ponekad nesvjesno vrijeđamo i griješimo, a da nemamo obzira koliko žrtava i muke stoji iza nečega što smo olako izgovorili, progutali ili samo prećutali.
Možda svi griješimo u pokušaju da odgovorimo na pitanje kako se zove stanovnik Zimbabvea ili Trinidada i Tobaga.
Znam da je Bosna i Hercegovina zvaničan naziv susjedne nam države, ali uprkos tome često izgovaram samo Bosna, iako sam svjestan svih intriga oko tog naziva i komplikovanih odnosa između Republike Srpske i Sarajeva.
Bosna je više pitanje tereta nego što je to samo naziv države. Bosna je riječ koju u pjesmi Sarajevo pjevuši Dolores iz benda The Cranberries. Nekima je Bosna ostatak one užasne izreke „Mirna Bosna“. Svijetu je to postalo drugo ime za rat. U odličnoj knjizi Muharema Bazdulja I drugi su pjevali o ratu može se vidjeti kojim je sve piscima Bosna poslužila kao inspiracija.
Međutim, ovih dana je ime Bosne sinonim za uspjeh i sreću. Preko pedeset hiljada ljudi je slavilo u Sarajevu uspjeh koji je postigla njihova fudbalska reprezentacija. Uspjeli su da se plasiraju na svjetsko prvenstvo i idu u Brazil! Predvodi ih Safet Sušić, pravo muško ime iz pjesme Eda Maajke. Ljudi pjevaju i piju, hodaju onim ulicama gdje je ubijen Ferdinard, ulicama gdje su zgrade na čijim fasadama su i dalje rupe od gelera i snajperskih zrna. Zaslužili su da pjevaju, da se raduju. Zaslužili su da plaču, ali ovog puta od sreće. Bez ikakve patetike, Bosna je zaslužila to, i ako postoji neka kosmička pravda, oni su došli na red da se raduju. Ukoliko bi se od svih bivših Jugoslovenskih republika plasirala na svjetsko prvenstvo samo BiH, i to bi bila pravda. Ako je neko platio sreći ceh, onda je to učinila Bosna.
Senad Pećanin je napisao da nije spavao dva dana pred utakmicu. Taj plasman neće otpisati državni dug, neće riješiti problem nezaposlenosti, ali je to malo pregnuće i velika sreća za zajednicu. Ljudi će da sjede kraj ekrana i da bodre svoj tim, navijaće, prazniće se, psovati sudije i protivnike. Iako je to možda samo hranjenje duha i kratkotrajna satisfakcija, ipak je važno. Mnogo je važno! Ipak je to pitanje ljubavi.
Damir Nikšić je snimio proslavu u gradu i objavio kao video u serijalu Niđe na svijetu. Naziv snimka objašnjava konstatacijom da „niđe na svijetu nema da se ljudi vesele i pjevaju da ih je život razočarao“ (Dino Merlin – Bosnom behar probeharao).
Kraj videa prikazuje staru zgradu i dva drveta koja su nikla iz betona. Kaže Damir Nikšić da ta drveta sigurno ne bi nikla da ih je neko zasadio u zemlju, ali eto, niklo drvo iz betona. „To niđe na svijetu nema, ta dva drveta, to su ti Bosna i Hercegovina“.
Volio bih da BiH učini čudo!
Bonus video:
