Kada je Pobjeda 2009. godine dobila novog glavnog urednika, malo je ko mogao predvidjeti kakvo posrnuće očekuje list sa najdužom tradicijom u Crnoj Gori. Po mišljenju mnogih veće od onog s početka 90-ih za koje smo mislili da je nenadmašivo. Po zlu i kršenju etike. Ali, crnogorski premijer je pokazao da uvijek može bolje. I od najgoreg.
Pobjedu iz vremena "rata za mir" hranio je svojom ideološkom zaslijepljenošću, ovu Ekremovu i ostalih ukućana, obiješću i nasiljem svoje višedecenijske tiranije. Kada je Ekrem, direktno iz kabineta velikog vođe, eksportovan na čelo Pobjede obećao nam je ono što je tada malo ko razumio - da će ispraviti “grešku” sa Pobjedom jer ona, kako nam je protumačio, ne liči na državu u čije ime nastupa. A morala bi!
I Ekrem je zaista uspio u tome. Jedino u tome! Ništa, naime, nije efektnije ogolilo prirodu crnogorskog režima, njegovu izopačenost, srastanje sa mafijom, davljenje u korupciji i otimačini, izvrnut sistem vrijednosti - kao Magloid pod vođstvom omiljenog urednika našeg premijera.
Ekrem je dobio nesebičnu podršku svog šefa jer mu je obećao da će uspjeti u nemogućoj misiji - da ućutka Vijesti, milom ili silom. Probao je prvo da ih diskvalifikuje i sruši im reputaciju, potom je zavapio za hapšenjem osnivača i zatvaranjem novina, na kraju je tražio i našu likvidaciju.
U tu svrhu objedinio je sve progresivne snage režima - književnike doušnike, urednike i novinare stare saradnike Udbe, policajce u penziji, ministre i tajkune, Veljovića i Blaža Jovanića, Džigija i Baća Mitrića... Kako je primijetio jedan stariji čitalac, Pobjeda ni Prvu proletersku nije ovjekovječila koliko osnivače i urednike Vijesti i Monitora! Feljtoni, nastavci feljtona, kolumne, pa sve to onda prenosi RTCG, In, TV Farma, a drugi ukućani prepričavaju.
Lako se sada sprdati, ali nije bilo lako sve to svariti. Šef je znao da će, ako Ekrem uspije u svom naumu, Crna Gora usnuti snom pravednika. Kao Moskva pod Putinovom “Jedinstvenom Rusijom”. Zato je tako dugo, bez ostatka, i sa milionima eura budžetskih sredstava, podržavao Magloid. Kao što je 90-ih želio da se “razgraniči sa ustašama za sva vremena”, tako je i sada htio da se sa “četnicima iz Vijesti i Monitora” završi jednom za svagda.
Crna Gora je drhtala, žbirovi velikog vođe šaputali su kako sve ovo ne sluti na dobro, predlagali su nam da i mi poljubimo ruku svemoćnom Šefu, dok se opozicija pravila nevještom, kalkulišući negdje da i noj smetaju Vijesti koje ne mogu da uređuju! Nevladin sektor, nejak da se usprotivi pošasti, tješio se da je dobro što Ekrem njih ne pominje, ne sluteći da će u posljednjoj fazi bolesti i oni doći na tapet.
I to je bio prvi znak da su Ekrem i ukućani izgubili. Kada su počeli da šire target. Kada su sa Vijesti i Monitora, prešli na NVO sektor i opoziciju. “Šaraj malo Milo”, pisalo je u jednoj karikaturi Duce Gađanskog. To šaranje je preraslo u panično tumaranje kada je Ekrem udario i na djelove neposlušne vlasti.
Lukšić je satanizovan zato jer ne slijedi put partijskog Šefa, a njegov ministar Katnić jer nije po volji mafije koja je neskriveno počela da demonstrira svoju moć. I po tome će ostati upamćeno ovo doba - premijer koji vodi Vladu i ministar finansija koji brine o trošenju budžeta, nastavili su nesmetano da finansiraju glasilo koje ih je gotovo svakodnevno ismijavalo i ponižavalo. Bio je to reket kakav odavno nije viđen.
Ekrem, a još manje njegov Šef, nijesu primjećivali da gube i padaju - štaviše, ponašali su se kao da nižu sve same pobjede. Kada je još novi-stari premijer u parlamentu rekao da je Pobjeda nacionalni brend i da dok je on na vlasti list neće biti ugašen, nije čudno što je Ekrem pomislio da je vječan i zaštićen. I toliko važan da može da udari i na sam vrh briselske administracije.
Tako je Magloid u finišu postao batina za prevaspitavanje svih kritičara režima. Na udaru se našao komesar File koga je Ekrem optužio za podršku sovjetskoj okupaciji Češke! Za razliku od, kako je pisao, stotina Čeha koje je on srijetao po ulicama Praga, a koji su se časno borili za slobodu svoje zemlje!
Tada sam napisao da su počela izbacivanja sa Farme i da se Ekremu ne piše dobro. Ubrzo je glavni urednik poslat na odmor koji nije tražio, niti mu je trebao. Odmor je pretvoren u službeni put, sa kartom u jednom pravcu. Kada je poraz objelodanjen, Ekrem je uspio, još jednom, posljednji put, da slaže i da se ponizi. Tvrdio je kako ide na redovni odmor i da će se brzo vratiti na mjesto zločina. Da završi ono što je obećao Šefu prije četiri godine.
Umjesto toga završio je kod Šefa. Da farsa bude potpuna, za Ekremov ulazak na Farmu glasao je čak i Lukšić. Partija i karijera su iznad samopoštovanja i morala, zar ne? Ili će se, možda, ispostaviti kako je ministar bio na službenom putu pa nije ni prisustvovao sjednici na kojoj je odlučivano o izboru novog čelnika Biroa za komunikacije.
Ali, ovdje nije kraj priče. To što je premijer u svoj kabinet doveo još jednu budalu nije omaška koju čini prvi put. I nije nešto što mu obavezno mora nanijeti ozbiljniju štetu. Ali, dovesti na tako osjetljivo mjesto osobu koja je godinama ismijavala i vrijeđala sve evropske vrijednosti, medije, opoziciju, NVO sektor, Evropsku komisiju i njenu ambasadu u Podgorici - više je nego otvorena provokacija Đukanovića. To je šamar i civilnom sektoru u Crnoj Gori i vlastima u Briselu.
Imenovanjem Ekrema, premijer šalje poruku koliko mu je stalo do saradnje i sa jednima i sa drugima. Još jedan znak Đukanovićevog dubokog autizma. Zato bi se lako moglo ispostaviti da je ovim imenovanjem premijer dao autogol koji će ga skuplje koštati nego ono Ekremovo putešestvije u junu za Brisel.
Bonus video:
