Papa Franjo sve više podsjeća na nalet svježeg vazduha koji duva kroz plesnjive odaje Katoličke crkve. Izgleda i ponaša se kao normalno ljudsko biće. Nosi cipele umjesto papuča od crvenog somota. Ima dobar ukus za knjige: Dostojevski, Servantes. A i humaniji odnos prema homoseksualcima, iako nije protiv crkvene doktrine o seksualnom ponašanju.
Međutim, njegova izjava koje je najviše zapanjila, u nedavnom pismu italijanskom listu „Republika“, tiče se nevjernika. Nevjernik je bezbjedan od plamena pakla, papa nas uvjerava, sve dok sluša svoju savjest.
Ovako je doslovno rekao: „Osluškivati savjest i povinovati joj se znači odlučivati o onome šta se doživljava kao dobro ili kao loše“.
Drugim riječima, ni Bog ni crkva nam nisu zaista potrebni da nam kažu kako da se ponašamo. Dovoljna nam je savjest. Čak ni pobožni protestanti ne bi trebalo da idu tako daleko. Protestanti samo isključuju sveštenike kao posrednike između pojedinca i njegovog stvaraoca. Ali, Franjove riječi ukazuju da bi isključivanje samog Boga mogla biti legitimna opcija.
Katolička crkva ne bi opstala ovoliko dugo da nije bila spremna da se mijenja u skladu s vremenom. Papina izjava je svakako u skladu sa ekstremnim individualizmom našeg doba. Ali, ipak je malo zbunjujuća. Na kraju krajeva, hrišćanski vjernik, što papa mora biti, trebalo bi da pretpostavlja da pitanja dobra i zla, i to koje je ponašanje moralno, propisuju crkvene doktrine i sveta pisma. Hrišćani vjeruju da su njihovi stavovi o ispravnom i pogrešnom sveti i univerzalni te da je moral kolektivna težnja.
Ne znam da li je Edvard Snouden, bivši američki obavještajni saradnik koji je otkrio zvanične tajne u znak protesta protiv toga što je njegova vlada špijunirala građane, hrišćanin. Možda je ateista. U svakom slučaju, on se savršeno uklapa u mišljenje novog pape o moralnoj osobi. Snouden tvrdi da je djelovao u skladu sa savješću, da bi zaštitio „osnovne slobode za ljude širom svijeta“. Njegov stav o kolektivnom dobru je potpuno individualan.
Etičko ponašanje u sekularnom dobu možda nema drugu osnovu do sopstvenu savjest. Ako sveta pisma više ne mogu da nam saopšte razliku između dobra i zla, moraćemo sami da odlučimo. Liberalna demokratija ne može da pruži odgovor niti se pretvara da može. Ona nije ništa više od političkog sistema smišljenog da zakonito i mirnim putem rješava sukobe interesa. Pitanja o moralnosti i smislu života su izvan njenog djelokruga.
Ali demokratska politika može biti, i često jeste, pod snažnim uticajem vjerskih ubjeđenja. Većina evropskih država ima hrišćansko-demokratske političke stranke. Izrael ima ortodoksne stranke. Američka politika je zasićena hrišćanskom doktrinim i simbolima, naročito - ali nikako isključivo - na desnoj strani. Muslimani pokušavaju da ubrizgaju vjeru u politiku, često na neliberalan način.
Potom, tu su sekularne političke ideologije, poput socijalizma, koje imaju snažnu etičku komponentu. Socijalističke i komunističke partije, ne manje od Katoličke crkve, imaju čvrste stavove o ispravnom i pogrešnom, i o tome šta bi trebalo da bude kolektivno dobro. Zaista, socijalna demokratija u mnogim zemljama ima korijene u hrišćanstvu.
Ipak, uprkos ubjedljivoj pobjedi demohrišćana kancelarke Angele Merkel na nedavnim izborima u Njemačkoj, hrišćanstvo je snaga u evropskoj politici koja brzo nestaje. A uticaj ljevičarskih stranaka još brže nestaje. Većina onoga što je ostalo od socijalističke ideologije nestalo je krajem 1980-ih sa padom sovjetske imperije.
Ono što se pojavilo nakon socijalnih previranja 1960-ih i finansijskih „velikih praskova“ 1980-ih je novi tip liberalizma koji ne samo da nema jasnu moralnu osnovu nego i većinu vladinih ograničenja smatra napadom na individualne slobode. U mnogim aspektima, više nismo građani nego potrošači. Bivši italijanski premijer Silvio Berluskoni je zbog razuzdanog ponašanja, ličnog i finansijskog, postao savršen političar za neoliberalno doba.
Može li postojati novi način za uspostavljanje moralne osnove za naše kolektivno ponašanje? Neki utopisti vjeruju da će to učiniti Internet, stvaranjem prostora za nove građanske mreže za preobražavanje svijeta. U smislu da se društveni mediji mogu koristiti za mobilizaciju ljudi za dobre ciljeve, u tome ima istine. Hiljade kineskih idealista, inspirisanih blogerima i društvenim medijima, pomogli su svojim sugrađanima nakon nedavnog zemljotresa, iako je njihova vlada suzbijala objavljivanje.
Međutim, Internet nas, zapravo, gura u suprotnom smjeru. Ohrabruje nas da postanemo narcistički konzumenti, izražavajući „lajkove“ i dijeleći svaki detalj naših individualnih života bez istinskog povezivanja sa bilo kim. To nije osnova za pronalaženje novih načina za definisanje dobra i zla, ili za uspostavljanje kolektivnog značenja i svrhe.
Internet samo olakšava komercijalnim preduzećima da prikupljaju ogromne baze podataka o našim životima, mislima i željama. Veliki biznis zatim prosljeđuje ove informacije velikoj vladi. I zbog toga je savjest navela Snoudena da tajne vlade podijeli sa svima nama.
Možda nam je učinio uslugu. Ali ne mogu da zamislim da je baš njega papa Franjo imao na umu kada je pokušao da premosti jaz između svoje vjere i našeg doba slobodnog individualizma.
Prevela: A. ŠOFRANAC
Copyright: Project Syndicate 2013.
Bonus video:
